PRIČA O BOSANCIMA I MAGIJI

Narator RSS / 11.12.2008. u 20:07

Četvrtak je, a ja sam čeljade od reči:

PRIČA O BOSANCIMA I MAGIJI

U vreme pre nego što su ratovi postali naša stvarnost, a pokisle kolone izbeglica naša  svakodnevica, Bosna je za mene bila Sarajevo, a Sarajevo - Baš Čaršija, jutarnja kafa sa rahatlukom u Morića hanu, jedan stan sa više slika Mersada Berbera neko stolica, "Bijelo dugme", kasarna na Lukavici sa mojim zbunjeno osmehnutim bratom na kapiji, hotel "Nacional" u kome je moja porodica odsedala od vremena pre "onog rata", bakarni tanjiri, brzometna razmena viceva o Lalama i Bosancima u "prvom kafiću na Balkanu" i pripreme za odlazak na Vlašić.

Vlašić mi, opet, nikada nije bio Bosna. Vlašić je bio planina-ostrvo, mesto gde pobegnem od rodbine, skijaša, gradova i priče, planinarska kućica u kojoj gazda Luka, domar-konobar-kuvar-lokalni-umetnik prebira žice na šargiji i peva o vremenu junaka i devojaka koje imaju cvet u kosi  a ibrik u ruci, torba puna skica drveća i vrleti, šumar koji malo zamuckuje, ali svako drvo potvrđuje dodirom i rečju,  i ja kakvu sam u to vreme volela i negovala - slobodna i namerena na budućnost koja obećava.

Bosanci su, za mene, u to vreme  bili mešavina Sarajlija, čobana sa Vlašića i mojih komšija iz Čalme - sela na obroncima Fruške Gore koje je u određenim krugovima poznato kao Centar Svemira.

U to neko vreme smešten je dan o kome pričam.

U zoru sam pošla da se nađem sa šumarom na obližnjem brdu, kako bismo otišli kod nekih čobana po mlad ovčiji sir.

Krenula sam uskom stazom između drveća i šiblja, okružena maglom i vlagom, dok se dan lenjavio, a noć nevoljko uzmicala.

Korak po korak, napredovala sam između niskog šiblja i četinara koji dosežu nebo, zaneta nekim mislima i planovima... sve dok se nisam obrela na proplanku umotanom u maglu, koga se nisam sećala. Jutarnja tišina, zov ptica u daljini i ta magla čiji pramenovi su se skoro glasno trljali o drveće.

Stajala sam na ivici proplanka, kao na granici dva sveta.

Sveta u kome se čuju ptice, lepet njihovih krila, zov i cvrkut, vetar kad njiše grane,  čobani kad se dovikuju s brda na brdo. I ovog drugog sveta, omeđenog proplankom u kome je jedini zvuk- zvuk magle koja se provlači kroz drveće i šiblje. Kao somnabul ušla sam u taj magični krug proplanka i zaista - svi spoljni zvuci s utihli. ČULA SAM MAGLU. Zaklela bih se da sam slušala maglu kako se provlači i tare o sve što je čvrsto. Mek, jasan zvuk od koga mi se pomalo vrtelo u glavi.

Iz zgusnutog oblaka magle u centru proplanka polako je izranjala glava košute. Braonkasto zlatna. Krupne, tamne i uporne oči, pogled opreza i iščekivanja. Lagano klizim, gotovo lebdim ka košuti. Ona stoji, skoro potpuno zaklonjena maglom, gleda me i kreće ka meni. Moj Bože, bila je to magija: košuta i ja, spojene dodirom u tom svetu od magle, odvojenom od poznate i priznate stvarnosti.

Dok je moja ruka počivala na košutinoj glavi, uzdrhtala između njena dva dlakava uha, neki zvuk se iz spoljašnje stvarnosti uporno probijao u taj naš svet magle i potmule zvuk-tišine. Polako sam razaznavala zvuk šargije, kao u bajalici. Nisam bila sigurna da li je to zvuk iz moje glave ili zaista dopire iz te drugo-stvarnosti, ali između dva treptaja oka nestala je košuta, magla se podigla, a ja sam već iskoračila sa proplanka. Osvrnula  sam se preko ramena - proplanak je izgledao obično - majušna čistina, gotovo neprimetna među drvećem u niskim šibljem šume...

Put predamnom ponovo je bio poznat i običan. Šumar me je čekao na dogovorenom mestu, čobani su pred nas izneli obećani sir, platili smo ga kockama šećera i kafom i nastavili put planinarskog doma gde nas je čekao gazda Luka, sa sveže skuvanom kafom, nagnut nad šargiju, uvek spreman na priču.

Posle prvih gutljaja kafe, ja, bez uvoda (što mi, na žalost, nikako nije običaj) ispričam kako sam se obrela na nekom čudnom proplanku i kako sam srela košutu.

Gazda Luka, obradovan, sede bliže meni. I poče sa pitanjima:

      - "Jel' ti liznula dlan"?

      - "Nije", rekoh zbunjena.

      - "Dobro, dobro je da nije. A jel' ona prišla tebi, il' ti njoj?"

      - "Pa, u stvari i ona meni i ja njoj".

Tu se gazda Luka nasmeja i odmahnu glavom, ali ne reče ništa.

Na kraju, gledajući me i dalje uporno i osmehnuto, pitao me je, pomalo zaverenički: "A jes' čula maglu?"

Bila sam potpuno zbunjena. I priznadoh:  jesam, čula sam maglu.

Luka me potapša po ramenu i uz glasno "mašala", nali mi još kafe.

Onda je seo preko puta mene, i dalje se osmehujući. Kao da govori o cenama u Travniku, rekao mi je da je sve u redu. Ne bi bilo dobro, rekao je, da mi je košuta liznula ruku, jer bi to značilo da ću ja, ili neko moj, uskoro umreti.

Da je njegova ćerka srela košutu, voleo bi, reče, da devojka prva priđe košuti, jer bi to značilo da će ona biti gazda nad mužem u kući.

A da mu je sin sreo košutu, voleo bi da je košuta prišla njemu, jer bi to značilo da će mu žena svojom voljom dolaziti u postelju.

To što smo jedna drugoj prišle jako je dobro, rekao je, al' ne valja da mi kaže šta to znači, jer je dužnik mom ujaku i ne bi da trkelja svašta predamnom.

A magla, pitala sam ga. Šta je sa maglom?

  - "Ama ništa, ja sam to samo 'nako pit'o. I ja često čujem maglu. Ponekad i šumar. Ostali ne čuju. Ili lažu, da 'ko ne pomisli da su skrenuli."

I, ode čovek posle toga da nam sprema večeru.

Sama sebi izgledala sam smanjeno i nekako urbano-kičerski. Za mene je doživljaj na proplanku bio magičan trenutak, čudo, neverovatan momenat susreta sa zlatnom košutom... A za ove gorštake, kod kojih travari i bajalice služe umesto antibiotika, to je bio normalan deo stvarnosti...

..Te večeri s pažnjom sam slušala svaku reč gazda Lukinih jednostavnih pesama.  Saznala sam malo, ali izgleda da sam ponešto, makar, naslutila.

Dovoljno da počnem da poštujem tu njihovu stvarnost, koju bismo mi koji živimo izvan, kada bismo u nju poverovali, verovatno nazvali - magijom.



Komentari (20)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

AlexDunja AlexDunja 20:33 11.12.2008

lepo, bas:)

Narator Narator 20:56 11.12.2008

Re: lepo, bas:)

E, ovo sa linkom je bilo...
Prošlog leta moj čovek i ja smo odveli decu da vide Sarajevo, Mostar, Dubrovnik, Pelješac, Korčulu, kaštele, Rijeku, Pulu i Rovinj. Da vide gradove i mesta o kojima su samo slušali...
Tada sam se u Mostaru, dok sam prelazila most, osećala kao večeras, slušajući Ibricu...
Šta da ti kažem.
...Bila su dobra vremena...
ssvetlana92 ssvetlana92 21:08 11.12.2008

Re: lepo, bas:)

AlexDunja
nije bosanac, ali ima vajb:)


A tek taj Mostar, grad moje mladosti...rodni grad, moje majke :)
Rasplakah se bez veze...
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 21:35 11.12.2008

Re: lepo, bas:)

biljanab75 biljanab75 00:02 12.12.2008

Re: lepo, bas:)




Ostalo mi skoro sve tamo....

a prica je magiCHna i predivna,,,, podsetila me na neka jutra na Durmitoru...

Hvala :)
112358oo 112358oo 09:10 12.12.2008

Re: lepo, bas:)

nije bosanac, ali ima vajb:)


joj, nema one nepal ganges brahmaputra....... al' i ova valja....... fala ad!!!!!

Narator Narator 10:59 12.12.2008

Re: lepo, bas:)

Hvala za Ibricu.
dusanj92 dusanj92 21:53 12.12.2008

Re: lepo, bas:)

Pesmu i nije napisao Bosanac nego Srbin, pa tako nema veze.
ssvetlana92 ssvetlana92 21:04 11.12.2008

Lepa priča

Baš mi je legla posle ovog vetra...zaželela sam se i magle.
mirelarado mirelarado 21:47 11.12.2008

Bosanske magle

uvek ću pamtiti po letnjoj izmaglici u praskozorje, kada smo se muž i ja obično zaticali tamo negde prema Bihaću, na putu za more, nekih davno prohujalih godina. Dugo smo imali starog fiću i uvek bivali "na kraju kolone" na tom putu, sve dok ne naiđe ta izmaglica, ali zaista magijska, jer ceo predeo kao da odjednom iščili. E tada su sve one luksuzne i brze limuzine strpljivo vozile za našim fićom, jer je moj muž odlično poznavao put... Ko zna, možda ćemo njime jednom ponovo ići...
Lepa je Vaša priča, Narator, budi sećanja.
112358oo 112358oo 09:32 12.12.2008

valja, valja.......

ono baš fina priča, 'nako za prave

e jes mi trebalo tog bosanskog apsurda, te proste sreće izazvane planinama i zelenilom...... mota mi se nešto ona pamtim to kao da je bilo danas.........

mariopan mariopan 16:22 12.12.2008

Re: valja, valja.......

Podseti me koliko sam volela Bosnu, nikog tamo nisam imala, samo sam je volela, zbog dobrih ljudi i sumovitih planina. Onako zeleno i hladovito, mirisljavo drvece i tisina , neki mir koji vlada , sve to me je odmaralo i lecilo kao prirodan nektar i lek, nije cudo da padnu coveku napamet bajalice , to je svet za sebe, nevin kao prvi prolecni list kada suma prolista.

I prica mirelarado o putovanju na more ficom preko Bosne, i mi smo redovno na putu za hrvatsko primorje, stajali u Mostaru da prespavamo u hotelu , da se deca odmore, obavezna jagnjetina na Jablanici, moj muz je cini mi se ceo put i vozio zbog te jagnjetine...onda Dubrovnik u kome ostnemo i po desetak dana, tamo je ziveo moj tata pa smo sve natenane i sa uzivanjem razgledali.

Divna prica koja izaziva uspomene , vrlo drage, hvala Narator
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 16:53 12.12.2008

Re: valja, valja.......

obavezna jagnjetina na Jablanici




:)

mirelarado mirelarado 21:55 12.12.2008

Re: valja, valja.......

E baš na ovakvoj terasi smo obično ručavali na putu za more. Divna ilustracija, Bojan Ljubomir Jugović, hvala ti.
mariopan mariopan 22:09 12.12.2008

Re: valja, valja.......

bojan ljubomir jugovic
obavezna jagnjetina na Jablanici




:)


Hvala Nikola , bas takva jagnjetina, cini mi se i da mirise sa slike.
Narator Narator 23:26 12.12.2008

Re: valja, valja.......

Ne volim jagnjetinu. Nikad je ne jedem.
Ali tih godina, tu negde, na putu do mora, uvek smo jeli jagnjetinu. I uvek je bila dobra. Samo tada. Samo tu.
... Bila je to neka druga stvarnost... I neki drugi mi.
dali76 dali76 21:06 12.12.2008

mostar

Moj drug,inace ucitelj geografije ovdje U teksasu obavezno prvo uci djecu gdje je Mostar , pa kad to savladaju ,kaze,mozemo dalje
Super prica
olivera-ni olivera-ni 22:07 12.12.2008

Predivna prica!

Kastaneda na bosanski nacin
Prelepi opisi prirode,hvala za ovu pricu koja mi je malo ulepsala kisno i hladno vece
Narator Narator 23:40 12.12.2008

Re: Predivna prica!

Hvala tebi. I hvala vama.
Ovakvi komentari umeju da pokažu čoveku da te neke uspomene i slike koje nosi u sebi (i prečesto ne zna šta bi sa njima u ovom našem, ludilom uzavrelom svetu), nisu budalaštine. Da to neko vreme koje je iza nas, u kome smo hteli i umeli da budemo svoji, pozitivni i nevini u svom verovanju u ideale jedne drugačije mladosti... da sve to ima nekog smisla. Makar kao dokaz da ima stvari koje ni sve mržnje ovog sveta ne mogu da zagade i isprljaju.
Da ima ljudi za koje je Ibrica, prosto -Ibrica, a Mostar, uvek i samo - Mostar, bez nacionalnih odrednica, bez optužbi i preispitivanja.
Setim se često Andrića. I uvek me ponovo osmehne i rastuži to sećanje na čoveka čije smo romane pretvarali u filozofiju, da bismo ih razumeli, da bi onda došlo vreme u kome i zločinci i žrtve prizovaju istog Boga i nesvesno citiraju isti Kantov kategorički imperativ... A Andrić ostaje večiti hroničar, kome je sudbina odredila da ga razumeju onda kad sve prođe i kad više nema povratka na dobro.
...Laku noć prijatelji...
Vetar je, a ova decembarska noć ne nudi mir.
Neka joj je prosto, ako ponudi makar sećanje.
namegiver namegiver 07:58 13.12.2008

Proteklo je dosta vode tom Drinom

Eto i ja da kazem hvala, zaista sa razlogom, jedno bas nikakvo jutro je upravo popravilo svoj prosek.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana