Gost bloger: Filipov deda
„Uzeo deda svog unuka,metnuo ga na krilo”… i u ruku tutno cetkicu, pa nek’ slika sto mu milo bilo.
Filip je sav vazan povlacio linije i bojio vrlo pazljivo dijelove koje sam mu ostavio u uglu, na mojoj jos nedovrsenoj uljanoj slici. Povremeno me je pogledao ispod oka kao nevjerujuci i ovu srecu, sa jezikom koji je virio izmedju zuba, dok ga je stiskao i nisanio da precizno uradi posao, koji mu je povjeren.
Bio je fasciniran, taj dragi pametni djecak, izuzetne fizicke i duhovne privlacnosti ,taj moj prvi unuk, koji je svecano ulazio u trecu godinu zivota. Radio je sada nesto vrlo vazno . Po prvi put slikao na platnu.I sav se tome predao.„Deda mogu li malo da slikam i „Guzatu” ?” pita me Filip, pokazujuci groficu od Albe ciji se nedovrseni akt na platnu, nalazio ispred nas. Taj moj mali sarmantni Modiljani.
Taj moj dragi , neodoljivi unuk.
Bio je krajnje ozbiljan, ali kao da mu se ipak neprimjetno smeskao brk, na njegovom lijepom ,djecijem licu.
„Mozes zato da ne ? Moj mali, veliki majstore. Ti koji dobro slikas”, kazem mu ja. I pitam se da li ce se on sjecati svega ovoga sto se desavalo u malom primorskom gradu Tramoru ovog nestalnog vjetrvitog irskog ljeta gospodnjeg. Neke davne godine 2008. Kad poraste. I kad pogleda ove slike, koje smo tada zajedno naslikali.
On i njegov deda