Film| Ljubav| Mediji

Paralele istorije, samoća na obali Tihog okeana, i Bajka

mladen.mladen RSS / 27.11.2008. u 01:44

kratak vodič kroz savremenu istoriju pornografije, osećanja i medija uopšte, sa povremenim ličnim i lokalnim osvrtima

Od nastanka Televizije, pa sve do 90-ih godina XX veka, običan čovek, glasač takoreći, svoje lice na Televiziji mogao je ugledati jedino slučajno, ako se zatekao na nišanu brišuće kamere u nekoj gomili ili ako se našao u nekom od kvizova, ili ako je mrtav (mada mu tad već to nije mnogo značilo). Televizija se prilično oholo držala decenijama: ne možeš u program neobrijan, musav, krezav, neuredno podšišan, nelep, glup, nepismen... Naravno, od početka do kraja ove priče - čast Izuzetku. Međutim, i sam Izuzetak je najčešće predstavljao šargarepu na dugom štapu za milione, jer, milione je lako naterati da ubiju, ili mrze, ili gledaju marš razdraganih sportista po atletskoj stazi, u trenerkama koje su šila deca. Jednako lako je ubediti ih da žele da budu na Televiziji, da žele da budu poznati, makar sami morali pronaći, razlog za to. Sve ovo je teško naterati čoveka po čoveka.

Međutim, ovakav pristup bezmalo je Televiziji došao glave, kao uostalom i svim sličnim elitama kroz istoriju. Navešću prostu paralelu sa aristokratijom koja je tu i tamo dozvoljavala da se neki zaslužan vojnik uvuče među njene redove, ali to je pre bio podstrek za one ostale, da marširaju mirno, pred topove. Kako pobediti kastu? Kako premostiti izmišljeni jaz? Klisuru bez čvrstih obala? Zašto je aristokratija nestala? Zašto se, naposletku, i Televizija našla na stazi odumiranja? Koja je to sila jača od predrasuda, klasa i rasa, i predodređenih sudbina? Odgovor je jedan - nauka. Prosta, jednostavna, nauka.

Nauka je, od XVI veka naovamo, malo po malo, omogućila bolji život i van dvorskih loža i dvorišta. Prost čovek je postao pismen, pa idealist, pa borac. Saznao je da je čovek, jednak po rođenju, ili bar ne mnogo gori, od onog nad sobom. Osveta je bila strašna i ulicama je tekla krv, i glave se kotrljale. Jedne je, elite, nestalo. Slično se dogodilo i sa novom elitom, buržoaskom, u nekim zemljama, kada su radnici imali bolje i bolje mašine, i koru hleba, u rukama, preko nje su mogli tražiti svoj strug, i plug, i pozorišta. Sindikati, i ratovi, i nacionalna ujedinjenja, spasli su novu elitu u nekim delovima sveta, u Rusiji nisu, kod nas nisu...

Istorija se ne ponavlja, samo se gluposti ponavljaju, i Televizija nije naučila lekciju. Držali su se, rekoh, decenijama, svojih principa, kako se oblači, kako se izgleda, kako se priča, uz obaveznu dozu prezrenja, u pogledu, u kadru. I opet ista sila, jedna i jedina, koja gazi sve, i već decenijama može i planetu, celu - nauka, i njena ćerka, tehnologija, i njen genijalni sin - Internet.

Dakle, jednom stvorena, pa integrisana, pa urođena, pa nasušna, potreba čoveka da bude poznat, konačno je mogla biti ostvarena bez šišanja, bez lickanja, bez pranja zuba i ruku i okovratnika. Kamera, Internet, i svaka Budala - sveto trojstvo naspram oholih Medija. Televizija nije s početka razumela šta se dešava. Gledanost je padala. Zavirivali su u dom, u oko, u guzicu Izuzetka, pa svih drugih, tražeći panično gde nam se sakrila želja, za slavom: oh, nemoguće! zar je nestala!?

Naravno da nije tek tako nestala (evolucija je bla bla bla), ali jeste našla svoj kutak, svoj mir, svoj raj, svoj egzil, na Internetu. Ipak, Televizija, kao i sva savremena pozorišta (v. demokratija), shvatila je da oholost mora biti pobeđena, i, pomalo skorojevićki, na giljotinu nije gledala kao na poslednji presto, nad gomilom, već samo kao na spravu, od krvi musavu. Televizija se povinovala. Kako to znamo? Gde se to vidi? U vestima? Ne. Uglavnom pre, ili posle, vesti - u Reality Showroom-ima.

Televizija je otvorila svoje kapije... Izuzetak, sa početka priče, više nije ime, titula, već ime čitave nacije, nomadskog naroda seljenog po terminima, od reklama do reklama, od klasičnih emisija do gorepomenutih vesti. Izuzetak više nije jednina, sada su to - izuzeci. Ne treba očekivati pozitivan trend, neće ga biti. Računica je jednostavna i opšte poznata: dva kretena rode tri kretena, dva pametnjakovića rode psa i mačku - broj kretena eskalira, psi i mačke imaju frizere. Jel vam liči da će na dobro da izađe? Neće. Bar ne dok ima dovoljno pametnjakovića da prave kamere i održavaju sisteme i provajdere. Nauka nas, na posletku, možda spase smrtonosnom dozom stagnacije, al to je druga priča. Da se držim onoga što poznajem - pornografije.

Dakle, paralelno sa Televizijom, razvijala se i industrija pornografije. Ovde su doduše stvari bile malo jasnije: prostora i posla ima toliko, trebaju ti sise takve, kita te dužine, da stoji i da radi, i to je sve. Jeste diskriminacija, ali poštena i surova, ne maglovita i prezriva, uopšte, iskren jedan pristup stvarima. Lutke su se ređale, najlepše i najšarmantnije žene su birane za glumice ili misice, ponekada pevaljke, one od njih lepše i šarmantnije za elitne kurve i Playboy-eve zečice, a one zaista ozbiljne, em lepe, em šarmantne, em umeju da vole, iskreno, a vesele, išle su pred kamere, jelte, porno industrije. I to je tako trajalo...

Šta se zbilo? Kako je moguće da porno industrija tone sve dublje? Retke zverke poput nedavno penzionisane Jeena-e su poslednje, i sve nestaje, novih zvezda je previše i prave se javljaju samo za potrebe kampanje, neke... kao Naomi Campbell. Zar je moguće da svi gajbi imamo po jednu 90-60-90, a plavu? Naravno da ne. Sigurni egzekutor, još jednom - nauka. Dobra tehnologija, i za čas, na tržištu su jeftini silikoni, lakovi, farbe, tenovi, manikiri, kreme i pomenuti frizeri, porno moda prilagođena životu i radu u školi, kući i kancelariji... Svaka treća može ličiti, svaka druga misli da već liči...

Porno industrija je odbačena kao njene vedete u godinama, lekcije su naučene, znanje je usvojeno, kao retko koje, ikada. Jebanje pred kamerama više nije privilegija, sada je obaveza, zabava, a obavezan kraj coitusa, karakterističan za umirući Žanr, već postaje ozbiljna pretnja produžetku vrste, osim ako ne naučimo, tj. vi, dame poštovane, da se prilagodite, i zamenite, funkcije usne duplje za funkcije materice, makar mesečno krv povraćale (kažu da je majčinski instikt prilično jak).

Bezočno su pokradeni nekada autorizovani kadrovi, umetnički potpisi reditelja, sve tajne dugo razvijanog i pažljivo gajenog i usavršavanog zanata: ovako se u kameru gleda sa kitom uustima, ovako se praviš da spavaš, ovako se pita a šta to imaš ovde, ovako se drži pravilno piša, da oči ostanu otvorene, sve vreme, nemoj da mi trepćeš! slušaj me šta ti kažem i neće ti ući u oči! ne brini... Sada toliko njih zna koji položaj tela ide sa kojim položajem kamere, gde stoji noga, kada možeš da zašmuriš jer ti glava nije u kadru, kako se nameštaš na stolu, kako na kauču, kako se premeštaš sa rupe na rupu, i u kojim vremenskim intervalima. Naravno, veći broj nezavisnih autora i aktera uneo je pregršt svežih ideja. Čitava jedna generacija mainstream glumica bila je skoro pokošena upravo tim idejama, jer, onog časa kad je trebalo da zamene svoje prethodnice, u glavnim ulogama (jedna lezbo, jedna one-on-one i jedna double scena, garantovane ugovorom), i kada su mislile da će u tom ritmu završiti karijeru, situacija na tržištu ugrozila je struku. Morale su se na brzinu navići na novonastala pravila, ma koliko im čudna ona bila. Mogu samo da zamislim (oh, sažaljevam), tu zabunu u njihovim glavama: zar nije dosta što sam lepa, belozuba, sisata, što umem da gutam mačeve, žongliram sa tri i pet istovremeno, što umem da radim sinhronizovano, i još da izgledam veselo, kao Manu Katche, oh, kakvo je ovo vreme došlo?! Jer, ne, oh ne, nama nije dovoljno.

I onda odjednom, prvo prepravljanja, o onda i čitavi novi koncepti scenarija: raznorazne grubosti, starosne diskriminacije, fistinzi, bizarnosti svake vrste, čudni dijalozi, nelepi, nelirični, ne nevini... Svet se sada smeje nežnostima, više niko pomišlja da je lepo kada te neko pita a šta ti je ovo ovde, ili kada ti je vruće, pa želiš da se malo raskomotiš...

Zamišljam, ponekad, glumicu iz te nesrećne generacije, kako dolazi kući, pokušavajući da zaboravi šta su joj danas stavljali pred nos, i da zaboravi gde još, i da joj za dvesta godina u poslu, kada bi ih imala, ne bi palo na pamet da to nešto, i za ovo nešto, može da služi, i kako umorna, sama na svetu, usamljena bez pravog saveta starijih koleginica (ne, one nisu imale takva iskustva, one ne znaju...), seda pred monitor i zuri, i gleda, i prenerazi se. Internet je, kao i svaki genijalni sin, pomalo surov, istinoljubiv. Ona ova lica ne zna! Koliko ih je!? Sve ono rade što njoj od skoro traže, a rade zato što vole, ne zbog slave ili karijere ili novca! Vidi ona! Zna ona taj pogled! Nemoguće je da neko može ovaj sjaj u oku da odglumi! I zar je moguće, ljudi zar ovo može, sa osamnaest (nominalne vrednosti), ovo znati?! Njoj su bile potrebne godine odricanja i posvećenosti...

Zamišljam njen očaj, u spoznaji, da nema talenta, da sutra već neće imati posla (sama ga sebi ne bi dala!): Evo ova devojka je sa koledža, i bolja je! A ja?! Ja do koledža nikad nisam stigla, niti sanjala da ču stići, ja sam radila! Jednom sam samo dobila da nosim tu uniformu, i bilo me je malo sram, jer znam, ona mi ne pripada... Zar teror obrazovanja nema granice? Ako ne mogu ovde, i ovo, šta ja mogu da radim?

I zamišljam je kako se seti komšije iz detinjstva, redneck-a, od kog je jedva pobegla, da je ne napumpa i veže za ogradu trema, i zamišljam kako se seća stopiranja, predgrađa, pa prvih pločnika, i užasa, i sreće bežanja od pakla ulica, sve do zvezda, do jarkih reflektora, pink satena, i kamera, sa sve nekim lepim, baš onako lepim kad ga pogledaš, kurcem uustima. I zamišljam kako se pita, da može sve opet, da li bi isto učinila, ili bi sad više volela da je rodila dva mala geaka, brabonjka Srednjeg Zapada, i možda jednu gusku, da je nasledi, kad sama mužu više ne bude lepa. Nerešiva dilema (a sećam se da sam se, kao, lomio, na svojim nekim raskršćima, Balkana).

Porno industrija odumire. Sve je manje spektakala. Gotičke katedrale scenografija Zlatnog doba potisnuli su paganski oltari običnih kauča, i sijalica na kameri, i mikrofon koji hvata svaku drugu reč, ili nijednu, kada snima krupan kadar. Kostimi, isti, svuda su, od downtown ulica do pijaca, a tri decenije silikona, i već postaju nasledna osobina, i deca se sa njima, već rađala (pisalo u novinama), uskoro će i ovde postati svakodnevica. Evolucija se ne nameće, ona se prilagođava potrebama vrsta.

Televizija je fuksa, ona će opstati duže. Dok je skupštine i govora, olimpijada i takmičenja svih vrsta, Televizija će opstati. Profanisaće se, jednim delom, do granica prelivanja, ali će opstati, još neko vreme, ne znam do kad.

Porno idustriji ne predviđam lep kraj. Ona nije fuksa. Ona je kurva, lepa i iskrena. Ma koliko se trudila ona će uvek ostati dama starog kova. Posle svake novotarije koju odradi, profesionalno i bez pogovora, ona će se vratiti starim vrednostima, makar jednim kadrom, ambijentom ili tek generalijama, na početku i na kraju filma. Njene najveće Kuće pred kamere nikada neće pustiti nekoga sa ispucalim lakom na noktima, ili nepravilnim zubima, ili bubuljicom na preponama. Porno industrija je profesionalna glumica. Ona sanja pozorišta, i daske, i kulise, i zavesu, i mrak amfiteatara, i žamor, i negodovanje, i osvajanje, i aplauz publike, ali, snimaće seriju koju ljudi gledaju, iz tri pokušaja, klimnuti glavom reditelju, i otići kući.

Moram da priznam da nisam spreman da je spašavam. Moja nada da ću se i sam, i da će se publika, umoriti, od kauča, i devojčica, i hiljade lica, čini mi se uzaludna. Priča više nikog ne zanima, jer, ako ne zanima mene, onda je zaista njen kraj, a ne zanima me. Animacije su sahranile filmske spektakle, dnevne sobe i terase filmske studije, mobilni telefoni i portabl kamere smenili su kablove, reflektore i pecaljke, devojke iz klubova, iz prevoza, sa ulica, preplavile su zamkove u kojima su nekada živele plavuše, iz Bajke. One Bajke iz mog detinjstva, sa Palme, divne knjige koja ne može da se premotava, i nikad ne znaš šta će sledeće da se desi, pa strepiš, pa stišavaš da se roditelji ne probude, one Bajke kojoj je poslednja stranica pročitana, i korice sklopljene tog sumornog Petog oktobra, u rano jutro, oko pola četiri. I danas pred san, ili pred njom, tom nekom, kad moram, u glavi otkucam tu-du-du-du... Ovo je Palma! Živeli!

 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana