"Poštovani
Zovem se Milorad Jovanović. Radim u PTT muzeju kao kustos.
Obradovala me je Vaša topla priča Čika sa torbom (Blog B92), kao i pozitivne reakcije čitalaštva. Nikad nisam na jednom mestu pročitao toliko lepih reči o našim poštarima.
Želeo bih da Vam poklonim Poštanski kalendar za 2007. godinu."
Na takav poziv ne možete odgovoriti dovoljno brzo. Do primopredaje je, međutim, došlo tek pre par dana - isključivo mojom krivicom - kada sam konačno posetio PTT muzej u Palmotićevoj broj 2. Neka vam o knjizi koju sam tom prilikom dobio nešto više kaže sâm autor:
"Kalendar je mojih ruku delo, a naša Pošta ga je štampala u svojoj štampariji. Hteo sam da obnovim tradiciju, koja je postojala u toku 19. i prve polovine 20. veka, kada je svaki esnaf izdavao svoj kalendar. Pre par nedelja, a posle 70 godina, ponovo je izašao Poštanski kalendar. Odstupio sam od kalendarskog klišea i, posle obvezatnog kalendarskog dela, napravio malu zbirku poštanskih priča. Odabrao sam priče, pre svega, sa našeg područja, mada sam malo ubacio i Čapeka, Čehova i Puškina, sa ograničenjem da se sve priče tiču 19. veka, dakle da opisuju događaje od pre više od 100 godina. To su samo dodatne slatke muke priređivača."
Još se iz poštanske kočije vidi da je zbirka delo ljubavi. Štampana je na prelepom papiru, pripovetke su tematski izdeljene po godišnjim dobima (jedna ili više za svaki mesec), ukrašene slikama i biografijama autora. U "esnafu" je naišla na toliko pozitivan prijem da priređivač već radi na izdanju za 2008. u većem tiražu.
Što se samog muzeja tiče, osnovan je 1923. godine i jedan je od najstarijih u Evropi. Današnja postavka otvorena je 1958., poseduje istorijsku zbirku od preko 10.000 eksponata, a ja sam uživao u njihovom obilasku i, još više, priči koja ih je pratila. Pomoglo je što moj domaćin ima savršen osećaj za pripovedanje. Uspeo je da mi predoči "poštansku vezu" u životima takvih ljudi od pera kao što su Milovan Glišić, Vojislav Ilić, Vilijam Fokner i Vilijam Sarojan.
Uzmite za primer različite vrste domišljatih "neprovaljivih" šifrovanih poruka iz rimskog ili starogrčkog perioda, kao što je, na primer, scitala - gde pošiljalac i primalac raspolažu palicom identične dužine i debljine na koju se namotava prenosna ispisana traka. Ipak, najviše me se dojmio sistem koji podrazumeva tetoviranje teksta na ćeli dežurnog roba, čekanje da preko njega izraste koverta od kose i šibicarsko "mešanje" sa drugim robovima u transportu, za svaki slučaj. Na moje pitanje šta se dešavalo ako su instrukcije glasile da se poruka posle čitanja uništi, usledio je očekivano nezgodan odgovor: "U to vreme, robovi su bili jeftina, potrošna roba."
Preda mnom se razvijao istorijat poštanske profesije, fascinantna evolucija telegrafa, telefona, daljinskog prenosa fotografije, kočija, plovila, uniformi, sandučića, markica, pa i prvih kompjutera.
Za vreme turske vladavine, prenos pisama, dokumenata i novca na teritoriji Srbije vršio se posredovanjem kurirskog sistema veza i menzulana, drumskih stanica veoma nalik onima koje je u vesternima proslavio famozni Poni ekspres, doduše, na rejonu znatno manjeg obima. Pošiljke je prenosio "tatarin", glasnik na konju, koji do odredišta najčešće udaljenog nedelju ili više dana uopšte nije spavao! U tom podvigu pomagala mu je neumerena konzumacija svojevrsne preteče Red Bull-a: kombinacija instant kafe ("smućkane u stomaku jahanjem"), nezašećerenog čaja, asketskog režima ishrane i rena.
Maketa optičkog telegrafa iz 1794. godine - koji, nažalost, iz razumljivih razloga, ne funkcioniše noću, po maglovitom, kišnom i snežnom vremenu - jasno opisuje prenos poruka zastupljen u slavnoj alternativnoj istoriji Kita Robertsa Pavane (1968).
Sa Sony-Ericssonom u džepu, mrtav 'ladan sam zagledao "zidni induktorski telefonski aparat sistema 'Ericsson'", prema rečima mog domaćina, "čukundedu vašeg modela".
Za kraj, imao sam priliku da se uverim kako zaista izgleda svet kada ga posmatrate iz unutrašnjosti prave poštanske kočije s kraja devetnaestog veka koja je prevozila šesnaest osoba (četvoro u kabini).
Sasvim lepo, mogu vam reći.
Čak i bez zamišljenog Džona Vejna za uzdama i Indijanaca u galopu pored vas.