Autor: Rodoljub Šabić
Stupio je na snagu Zakon o zaštiti podataka o ličnosti. On i zaštitu ovog važnog segmenta ljudskih prava stavlja u nadležnost Poverenika za informacije od javnog značaja. S tim u skladu, predviđa da se Poverenik i zove malo drukčije - Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti.
Istini za volju, nisam baš nimalo siguran da je nesporno kako se u ovom trenutku „zovem". Naime, zbog „spretnosti" u formulisanju završnih odredbi Zakona o zaštiti o podataka o ličnosti mi u ovom trenutku, u ovoj oblasti imamo dva zakona koja su „na snazi", a nemamo nijedan koji se primenjuje. To je jedna od „zanimljivih" pravnih situacija kakve kod nas, nažalost, u poslednje vreme nisu retkost. Dakle, na snazi je, od 4. novembra ovaj novi zakon zato jer je predviđeno da „stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja" a od dana kad je objavljen, prošlo je više od osam dana. Ali, na snazi je i onaj iz 1998. godine, jer je novim zakonom predviđeno da prestaje da važi ne danom stupanja na snagu novog nego tek danom početka primene novog zakona, za koji je opet predviđeno da će početi da se primenjuje od 1.januara 2009. A ne primenjuje se, kao što rekoh nijedan. Onaj iz Miloševićevog doba zato što se nikad nije ni primenjivao a ovaj novi zato što je predviđeno da će se primenjivati tek od 1. januara. I onda, zar je nesporno kako se Poverenik zove? Da li je promenio ime? Da li je primena novog imena primena novog zakona? Da li s njom već treba početi ili i ona treba da počne 1. januara?
Ali, pustimo „šalu" s nazivom Poverenika na stranu. Bez obzira na to kako se „zovem" i na činjenicu da se zakon koji je „na snazi" još ne primenjuje i na evidentnu nespremnost Vlade Srbije da obezbedi bar najnužnije uslove za kakav takav početak njegove primene, počele su da mi stižu predstavke i žalbe. Neke od njih su zaista zanimljive i indikativne i sa najšireg stanovišta.
Recimo, građanin D.I., zaposlen u jednom javnom preduzeću napisao mi je da njegovo preduzeće bez znanja i saglasnosti korisnika dostavlja Kreditnom birou podatke o njihovim dugovanjima i docnji. Pismo D.I. navelo me da potražim još neke podatke pa sam tako, šetajući po internetu iz prezentacije Srpskog kreditnog biroa saznao da biro ima zaključene ugovore sa više desetina javnih komunalnih preduzeća iz velikog broja gradova širom Srbije.
Ne znam pod kojim uslovima su ti ugovori zaključeni, kakve ugovorne obaveze predviđaju i kako se realizuju. Ali zaista je veoma indikativno toliko raspoloženje javnih preduzeća za ovakvu saradnju sa biroom. Posebno indikativno jer je reč o strukturi koja inače, suočena sa zahtevima javnosti da stavi na raspolaganje podatke o sopstvenim finansijskim transakcijama, rashodima, troškovima za reprezentaciju, platama rukovodećih ljudi, gotovo po pravilu pokazuje krajnje neraspoloženje i nespremnost da tim zahtevima odgovori.
Trebalo bi dublje ući u problem da bi se na osnovu više činjenica mogla dati puna „dijagnoza" ovakvog postupanja. A najblaža „dijagnoza" koja se, za takvo ponašanje ako ne svih ono dobrog broja pomenutih javnih preduzeća, i bez toga može dati je - hipokrizija.