Klasici Satana Panonskog

milanmuz RSS / 23.11.2008. u 11:54

"Cujem kako dijete place, tamo negde, iza zida..."

Ja necu analizirati tekstove i/ili muziku Satana. Ono sto me posebno dotice, pogotovu krajem novembra, u suton globalne ekonomske krize, te krajnje vreme za preformulaciju takvom ekonomskom politikom proklamovanog/preskriboanog nacina zivota, jeste pojava jedne licnosti poput Satana u kontekstu pocetka kraja jedne epohe u istoriji drustvenih uredjenja, koja je ostvarila veoma jak uticaj na vreme u kome je vecina nas koja mozda ovo cita formirala svoje licnosti. Moja percepcija Satanove pojave je uvek varirala izmedju shvatanja njega kao (jednog od statusnih) simbola vremena koje je toliko bilo divno da je u njemu, eto, i nesto takvo opravdalo svoje postojanje, i nekog soka nastalog iz godina represije i talozenja (iste) dokse koji je, nasilno, postavio temelje jedne kulturne grupe unutar tog drustva, sto bi predstavljalo pandan izvesnoj revoluciji iz "opste" istorije, koja je obelezila dalji tok istorije zapadnog covecanstva.

Po svojoj "siroj" vaznosti Satan se, naravno, ne moze porediti sa francuskom revolucijom, niti se moze reci da on predstavlja nesto originalno i/ili potpuno novo. Takve pojave su Anglosaksonskom svetu poznate jos od "bitnika", dok ih se "kontinentalna Evropa" (kako to vole da istaknu stanovnici Ujedinjenog kraljevstva, uljuljkani u fantazam percepcije sopstvenog izolacionalizma kao neceg sto se, s razlogom, i bozijom voljom, vidi kao sam vrh globalne hijerarhije, a sve u ime i slavu Njenog Velicanstva) seca jos od ekspresionista i ranih egzistencijalista.
Medjutim, iako neverovatno ubrzano sledeci istorijsku paradigmu, nase drustvo je tek u to vreme stvorilo uslove za formiranje trzista za ovu vrstu popa. Punk standarde koje su slovenacke grupe krajem sedamdesetih preuzele "sa Zapada", lokalno boji Bregovic na albumima svoje grupe sa pocetka osamdesetih (Dozivjeti stotu, Zagreb, Jugoton, !980) i producentskim anganzmanom na "Maljciki"-ma Idola, jedima od simbola "Novog Talasa". Tako da oni sire ostaju nespoznati u svom izvornom obliku. Oni se takvi, naravno, ne mogu javiti ni kod Satana. Satan se moze misliti kao vid opojavljenja tj. inplementiranja jedne vrste "kulturnog sistema" koji bi predstavljao negaciju paradigme produkta popularne kulture Bregovicevskog komonvelta. Da bi ostvarila uspesno poslovanje, pop kulturi je neophodna kontra-kultura. Ekonomski, ona ne predstavlja konkurenciju pop kulturi, jer pripadaju istom sistemu vlasnickih odnosa, vec je ideoloski determinise, namecuci percepciju kontra-kulture kao potencijalnu opasnost od skretanja sa mainstreama, a sve u svrhu koherentnijeg ustanovljavanja dotadasnjeg sistema dominacije. Kako je u Jugoslaviji tih godina, prvenstveno zahvaljujuci Bregovicu, ali i neospornom uticaju zvanicne ideologije "liberalnog komunizma" (ovo shvatiti u krajnje uobicajenom svakodnevnom znacenju) koja je podrazumevala kontrolisanu otvorenost ka spoljasnjem svetu, pop industrija svoje inkluzivne i adaptivne potencijale koristila do maksimuma, stvajuci ideoloski privid ravnopravnosti u predstavljanju sopstvene kulture kao neceg konstantno progresivnog, te kreirajuci mozaik kategorija proizvodnih programa plasiranih na, iz danasnje perspektive veliko, ali ipak, trojedno trziste ogranicenih mogucnosti preznacenja simbola svog kulturnog koda, koje se marketingom tezilo ostvariti. Bregovicev krug nastojao je da u svoje proizvode ugradi sto je moguce vise stimulansa razlicitih kulturnih porekla, sa ciljem da stvori heterogeno potrosacko telo sa imanentnom mu tendencijom homogenizacije. On je svojim delovanjem sprecavao drustvo da formira konzistentan sistem pop standarda u kome bi devijacije bile opazene kao stimulansi koji potvrdjuju standard, vec je stvorio pre-postojece celo dela sastavljeno od mreze (razlicitih, i medju sobom, cesto,  vrlo udaljenih) diskursa, u okviru koga opazeni stimulans ima veliki znacenjski potencijal, cija je percepcija u drustvu koje je godinama bilo izlagano ideoloskoj represiji, bila smatrana pozeljnom i lako prihvatljiva.

Satanova pojava potencira one osnovne, i najosetljivije, te samim tim i najvise razmatrane, sfere ideologije individualnosti: slobodu izbora i ukus. On je negacija tadasnjeg modela( ipak, u sustini, kapitalisticke paradigme) slobodnog izbora i dobrog ukusa. S druge strane, pop muzici, zahvaljujuci razmerama njene sveobuhvatnosti u to vreme, takav vid proizvoda nije nepoznat. U tom je dejstvo njegovog stimulansa snaznije. On, negacija dominantne ideologije, biva shvacen kao karikatura sopstvenih potencijala iz aspekta dominantne pop kulture, cineci svesnima svoje konzumente da su i on i oni, zajedno deo istog sistema, te se njihovo postojanje u tadasnjem drustvu moze protumaciti kao neobuzdana zelja  nemocnih za necim sto ce svakako dobiti, nastala iz uvdjanja znacejna sopstvenog postojanja.


Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana