Izgleda još nismo svesni da imamo svoju državu pa se neki još uvek prema njoj ponašaju kao tuđoj. Logika «uzmi dok možeš i što god više možeš, jer će doći kad nećeš moći» kod mnogih je još uvek glavni moto uspešnog poslovanja.
Dok se država bartga sa deficitom, rebalansom, nebalansom, disbalansom, strahom od prelivanja svetske finansijske krize, socijalnim mirom i potencijalnim nemirom,istovremeno pokazuje nedopustivu inertnost u suzbijanju rasipništva.Nije li rasipništvo i to što Srbija ima brojniju administraciju nego što imala SFRJ.
Dobro, ako je borba protiv kriminala, korupcije i mafija svih vrsta složen, sveobuhvatan i delikatan proces, koji zahteva angažovanje mnogo snaga i sredstava pa i regionalnu i međunarodnu saradnju , valjda vladi nije problem da stane na put mangupima iz svojih redova.
Dok gledamo radnike koji se masovno otpuštaju , drugi sebi nedopustivo mnogo dopuštaju.
Nedavno su objavljene plate u javnim preduzećima i UO a, jedan novopostavljeni direktor velikog javnog preduzeća reče da ima “bezobrazno veliku platu”, što znači da je bezobrazan i onaj ko je daje i onaj ko je prima.
Gledajući po tim platama, trebalo bi da nam ta javna preduzeća posluju najmanje na nivou sličnih u Švedskoj, Nemačkoj, Švajcarskoj.
E to neće da bidne a visoke plate može da može.
U socijalizmu je bila maksima da rad rezultati rada određuju društve i ekonomski položaj čoveka. Socijalizam (jednopartijski) smo srušili i sada izgleda vlada načelo:dobro se ugraditi u stranku koja se dobro ugradila, i to ti određuje visoku zaradu , bez obzira na rezultate rada.
Dovoljan je samo primer kako nam funkcioniše putni, zeleznički i vazdušni saobraćaj, s jedne, i plate direktora i članova UO u njima, s druge strane.
Dok nam vozovi od Beograda do Niša putuje kao na početku 20. veka, director železnica prima platu kao da je direktor nemačke zeleznice i plus, ako je verovati medijima,uzima stan i “bezobrazno visoke naknade”. Za priču je nebitno kako se čovek zove, ali je bitno da li je to tačno, ako je tačno, zašto je to tako, dokle će i kuda nas to vodi?
Valjda bi uz takva primanja priličile i brze pruge po kojima vozovi šibaju 200 km/sat, pa neka mu bude plata kolika i brzina vozova .U tom smislu , nelogično je da dok vozovi idu 50 na sat, direktor prima bezobrazno velike pare, stan , automobile… a govori se da će biti savetnik novog direktora koji dolazi sada iz druge stranke, valjda da ga poduči uspešnom poslovanju.
Pa evo:
«Železnice Srbije su jedan od najvećih korisnika sredstava iz budžeta Srbije. Hronično su u besparici, pa tako nedostaju pare za elementarne stvari, za pružne prelaze gde ginu ljudi, u pojedinim stanicama nema elementarnih uslova za rad, nema klozeta i sl. Ali para ima za one koji upravljaju ovim sistemom, a sve na račun poreskih obveznika, odnosno svih građana Srbije.”
“Ali,, bivši direktor „Železnica Srbije” primiće, kako „Blic nedelje” pouzdano saznaje, 640.000 dinara na blagajni ovog javnog preduzeća za oktobar, poslednji mesecu u kojem je bio direktor. Ovakav astronomski skok zarade smenjenog direktora rezultat je uračunatih razlika i stimulacije koja je, obračunata na osnovu „dobiti preduzeća”. Ne zna se jedino da li je direktor samo sebi dodelio stimulaciju ili je imao razumevanja i za najbliže saradnike i njihov doprinos u „dobiti preduzeća”. Inače, kako je „Blic” već pisao, bivši direktor je već započeo otkup službenog stana od 106 kvadrata na Vračaru koji je dobio na korišćenje kada je kao kadar Ilićeve Nove Srbije postavljen za direktora železnice. Stan mu je stan dat na osnovu Uredbe Vlade Srbije, prema kojoj je državni činovnik dužan da ga napusti u roku od 30 dana po odlasku sa funkcije.
U poslednjim mesecima svog mandata raspisao je nabavku 70 vozila za 2,2 miliona evra, među njima i dva superluksuzna automobila pojedinačne vrednosti od 106.000 evra. One koji postavljaju pitanje kako je to moguće i dokle će, već čeka spremljen domaćinski odgovor u vidu one poslovice “ne s..i dok voz stoji”.
Evo još jednog primera kako se domaćinski ponašaju ljudi iz ”najdomaćinskije” strančice u Srbiji:
“Putari Srbije spremni su da se odreknu dela novca koji im država duguje samo da bi uspeli da se koliko toliko namire za radove koje već mesecima pa i godinama ne mogu da naplate. Radi se o dugu od 30 milijardi koji je najvećim delom nastao 2006. i 2007. godine, dok se na čelu Javnog preduzeća „Putevi Srbije“ nalazio Branko Jocić.
Naime, Vlada Srbije pokriće deo od 20 milijardi dinara duga tako što će „Putevi Srbije“ uzeti kredit od komercijalnih banaka, za koji će garanciju dati država.S druge strane, javnost još očekuje i epilog afera koje datiraju iz vremena dok se na čelu ovog preduzeća nalazio Branko Jocić iz Nove Srbije, za čijeg je mandata došlo do naglog rasta duga prema putarima.
– U Jocićevo vreme, JP „Putevi“ su trošili sredstva mimo budžeta preko takozvanih posebnih naloga, koji su u mnogim slučajevima izdavani za gradnju „partijskih“ puteva. Najpoznatiji primer je put koji vodi do klinike Velimira Ilića, ali treba reći da je tako potrošeno oko milion evra za rasvetu oko Čačka – kaže sagovornik „Blica nedelje“.
Svojevremeno budžetska inspekcija Ministarstva finansija podnela krivičnu prijavu protiv Branka Jocića zbog falsifikovanih izveštaja u kojima je prikrivan stvarni dug „Puteva Srbije“ i probijanje budžeta. Jociću se tada stavljalo na teret da je lažno umanjio ukupan potrošeni iznos u 2004. godini za 12,5 miliona evra, u 2005. godini za oko 86 miliona, a da je 2006. godine probio budžet za 100 miliona evra.
Do danas, ova afera još nije rešena. U JP „Putevi Srbije“, pak, rekli su nam da ovaj slučaj ne žele da komentarišu, pošto je „rad nadležnih institucija u toku i čekamo njihov zaključak“.
Dakle, zašto nema kraja velikim iznenađenjima u javnim preduzećima (malih će uvek biti),i kada će se stati na kraj i drugim velikim iznenađenjima?
Da li se to uopšte može, ko može a neće i zašto neće, a puno je onih koji bi ali ne mogu?
Predsednik republike i vlada su najavili oštru borbu protiv kriminala, korupcije, lopovluka, pa i «bezobrazno visokih primanja».To je sjajno i dobro i treba im verovati, ali kad će da se pređe sa reči na dela?
Pošto je Srbija ipak voz koji ne stoji, već se kreće, doduše malo sporo i sa zakašnjenjem, možda ne treba kasniti da se ova pitanja postave odgovornima uz sugestiju da se ne ponašaju neodgovorno.