Sutra, 18. novembra se navrsava trideset godina od masovnog samoubistva u Džounstaunu. Za samo par sati je 909 ljudi, pripadnika hrišćansko-socijalističke organizacije Narodni Hram (Peoples Temple), popilo cijanid pomesan sa Flavour Aid-om. Bila je to najveća posleratna tragedija koja je zadesila američki narod, sve do 11. septembra 2001.
Ova organizacija je delovala kao crkva pod rukovodstvom Džima Džounsa (1931). Rođen usred velike ekonomske krize, Džouns u ranom detinjstvu ispoljava opsednutost religijom i smrću. Kao dete mnogo čita i oduševljan je velikim svetskim liderima poput Staljina, Hitlera, Gandija i Marksa. Reklo bi se da kao veoma mlad ispoljava volju za moć. Krajem četrdesetih postaje borac za prava američkih crnaca a 1951. komunista, što mu je automatski donelo nevolje i izolaciju od društva.
Shvativši da u vreme makartizma veoma opasno praktikovati marksizam, Džouns, iako je tada već bio ateista i marksista, osniva svoju crkvu, versku zajednicu u kojoj će propovedati rasnu i socijalnu jednakost, zajedništvo i kooperaciju, brigu zajednice za siromašne, stare i nemoćne, život u harmoničnim komunama. Narodni Hram je nastao 1955. u Indijanapolisu. Mnoge principe rada preuzima od baptista i pentakostalaca – ponajviše metode privlačenja vernika i ulivanja novca u fondove crkve. Vernike je stekao tako što je ohrabrivao pripadnike manjina, siromašne, ljude sa problemima (alkoholičari, skitnice) da dolaze na službe onakvi kakvi su (bez nedeljnog odela) i da se ne boje predrasuda. U Hramu je deljena i hrana, a bilo je i prilike za zaposlenje. Hram se finansirao kroz lažna isceljenja i izvođenje raznih čuda u crkvi...
Jako brzo, već početkom šezdesetih, Hram postaje toliko jak da nastaju veze sa Demokratskom strankom u Indijanapolisu, a Džounsu daju funkciju Šefa komisije za ljudska prava u tom gradu. Borba za integraciju crnaca u crkve, pozorišta, bolnice i policiju se nastavlja sa još većom žestinom. Džouns obilazi mesta gde su se desili rasni incidenti i umiruje i crnce i belce da ne napuštaju te delove grada. Kada su ga greškom stavili na crno odeljenje lokalne bolnice, Džouns odbija da iz njega izadje što je dovelo do desegregacije te bolnice. Za to vreme, Hram je konstantno bio na meti protivnika integracije.
Ipak, otprilike u ovo vreme, verovatno zbog posledica šoka Kubanske krize (1961-1962), Džouns počinje da pokazuje znake paranoje. U crkvi propoveda neumitnost nuklearne apokalipse i potrebu da se pripadnici Hrama sklone na sigurno. To sigurno mesto postaje Kalifornijski grad Jukaja. Sedamdeset porodica koji su postali deo komune Hrama prelazi iz Indijanapolisa u Kaliforniju. Džouns oko sebe ima sve više die hard članova, uz pomoć kojih je tokom naredne dve decenije uspeo da od male i ekstremno siromašne verske zajednice stvori ekonomski i politički jak Narodni Hram koji je svoje članstvo imao širom Amerike (ali najjači je bio u Kaliforniji).
Ohrabren jačinom Hrama, Džouns počinje da zastupa svoje marksističke ideje sve otvorenije i neposrednije. Prvi pokušaji promene pravca od hrišćanstva ka komunizmu su napravljeni tako što je Džouns u svojim propovedima povezivao Marksove reči sa rečima Isusa Hrista, ponajviše isticavši antimaterijalističke i socijalističke elemente u hrišćanstvu – jednakost ljudi i pravednu raspodelu dobara.. Apostolski socijalizam Džima Džounsa je nastavljen kroz propovedi o tome kako je Biblija samo knjiga koja opravdava moć belog čoveka nad crncima i ženama, o tome kako hrišćanstvo govori o bogu i raju na nebu, dok su čoveku bog i raj potrebni na zemlji. Džouns svojoj pastvi počinje da ukazuje na kontradiktornosti, apsurde u Bibliji. Jedan od Džounsovih rituala je bio i bacanje Biblije na pod, čime je dokazivao kako ona nema nikakvu moć, sem da drži ljude u ropstvu.
Da stvari postanu mnogo gore doprinelo je i delovanje Hrama u pravo vrme, na pravom mestu – u turbulentnim kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim, u San Francisku. Mešavina avangardnog i nekonvencijalnog hrišćanstva i otvorenog političkog delovanja privlači veliki broj gnevnih mladih ljudi. Koliko je Hram postao jak govori i činjenica o Džounsovim vezama sa Volterom Mondejlom koji je bio kandidat za potpredsednika na izborima 1976. Podrška Hrama autsajderu Džimiju Karteru nije mogla biti beznačajna. Takođe, kada god je trebalo organizovati neke proteste Džouns je mogao za samo nekoliko sati da okupi par hiljada svojih vernika.
Narodni Hram koji je postajao sve jači sedamdesetih počinje sa otvaranjem domova za stare, nezbrinutu decu, ljude sa posebnim potrebama. Mnogi članovi Hrama počinju da žive u komuni, pre toga Hramu predaju celokupnu svoju imovinu kao i platu koju zarađuju van Hrama. I pored toga što je većina članova hrama oduševljena životom u komuni, sredinom sedamdesetih se javljaju ljudi koji napuštaju Hram, optužujući Džounsa za zlostavljanje i zabranu slobode govora. Bob Hjuston je sa svojom ženom napustio Hram nakon što je dva puta pretučen. Ubijen je istog dana kada je napustio Hram. Njegova žena nije mogla da dobije nazad svoje dve ćerke jer je Bob navodno potpisao ugovor da one ostaju u Hramu. Nakon ovog slučaja, mediji počinju da se interesuju za Džounsa i rad Hrama.
Iako je jos uvek bio dovoljno jak da se odbrani od medijskih napada, kao i od grupe građana koju su činili rođaci članova Hrama, Džim Džouns je 1977. odlučio da preseli delovanje Hrama u južnoameričku državu Gvajanu tj. u Džounstaun, komunu osnovanu 1974. Gvajana je jedina južnamerička država gde se govori engleski i gde crnci čine većinu stanovništva. Kao takva ona je odgovarala članovima Hrama koji su težili za životom bez rasnih predrasuda.
U zemljoradničkoj komuni Džounstaun je do kraja 1978. živelo preko 900 stanovnika koji su veoma brzo od nepristupačne džungle i jalovog zemljišta napravili impresivan gradić u kojem njegovi stanovnici žive srećno i u harmoniji. Propagandni filmovi slati u SAD prikazuju Džounstaun kao savremenu i ostvarenu utopiju.
Ipak, ubrzo su i odavde počele da pristižu glasine o političkoj indoktrinaciji, psihološkoj torturi i fizičkom kažnjavanju članova Hrama. Džouns, u ovom periodu već sasvim psihički poremećen, povremeno odžava tzv. Bele noći tokom kojih bi usred noći preko razglasa probudio sve stanovnike Džounstauna i držao im duge i besmislene propovedi, takođe su održavane probe lojalnosti članova Hrama. Deca su bila učena da potkazuju svoje roditelje tako da su svi bili održavani u međusobnom nepoverenju. Džouns takođe počinje otvoreno da zagovara komunizam i veliča Staljina, Maa, Kim Il Sunga i Mugabea. Religije u Hramu više skoro da i nema. Pored snimaka propovedi Džima Džounsa, komunom su se preko razglasa slušali Radio Moskva i Radio Havana. Džounstaunom su širene glasine o toma kako je Amerika posala rasistička država i kako njome vlada Kju Kluks Klan. Svim članovima Džounstauna je bio zabranjen odlazak kući, kao i svaka komunikacija sa rođacima u Americi. Porodice su dolaskom u Džounstaun bile razdavajane (roditelji od dece i supružnici međusobno) a sva prijateljstva i duži razgovori između stanovnika zabranjeni. Oni koji su pokušavali da pobegnu ili su kršili disciplinu bili su stavljani u improvizovani zatvor ili bili drogirani...
Kako su porodice članova Hrama postajale sve zabrinutije, pritisak američke javnosti da se ispita rad Džounstauna je postajao sve jači. Kongresmen Leo Rajan i grupa od osamnaest novinara i članova porodica 14. novembra kreće u posetu Džounstaunu, komuni koja je u drugoj državi, duboko u džungli, skoro 300 kilometara udaljena od civilizacije. Jasno je da Rajan tamo nije mogao da bude nikakva vlast, ništa više od zaiteresovanog posetioca. Dim Džouns je bio jako zabrinut zbog ove posete i smatrao je da je ona neka vrsta pokušaja američkih vlasti da se Džoustaun uništi. Danima pre posete, svi članovi su temeljno pripremani šta i kako da pričaju Rajanu i novinarima.
Kongresmen je u Džoustaun stigao 17. novembra uveče, sačekao ga je organizovan prijem, muzički program, koji je Rajanu pokazao da su svi članovi Hrama srećni i zadovoljni životom u komuni. Ipak, nije moglo a da se ne primeti da je situacija napeta. Džim Džouns je izgledao kao bolestan čovek. Besno je odgovarao na optužbe i govorio o zaveri američke vlade koja nastoji da ga uništi. Tokom iste večeri je jedna grupa ljudi pokušava da Rajanu uruči papirić sa porukom da žele idu kući. Nažalost, bivaju primećeni (neko malo dete je diglo uzbunu) a uz to papirić daju pogrešnoj osobi (nisu znalikako Rajan izgleda). I pored svega, posetioci su uvereni da je velika većina ljudi zadovoljna i odučuju da sutradan povedu samo nekolicinu ljudi koji žele da napuste Džounstaun.
Sutradan se broj ljudi koji žele da odu povećao i postaje jasno da će u Americi sigurno izbiti skandal, čim se ovi vrate kući i krenu da pričaju u životu u Džounstaunu. Nesvestan opasnosti u kojoj se nalazi, Rajan je pokušavao da ohrabri Džounsa govoreći mu da se uverio kako je ljudima u Džounstaunu dobro i da će u Ameriku poneti umirujuće vesti. Ipak, Džouns i njemu lojalni pripadnici Hrama se nisu dali prevariti, u grupu ljudi koji su u dva aviona trebali da idu sa Rajanom ubačeni su ljudi koji su imali naredbu da ubiju pilote i tako onemoguće bilo kakav izveštaj iz Džounstauna. Plan se nije odvijao kako treba (jer su begunci upozorili na ova dva infiltrirana čoveka koji su trebali da obore avione) pa je Džouns poslao još jednu grupu ljudi koji su pohitali za posetiocima i na aerodromu pucali na kongresmena, novinare i begunce. Rajan i još četvoro ljudi je ubijeno. Ostali su teško ranjeni.
Džouns je imao nekoliko planova za beg iz Gvajane. Dva plana su bila verovatna, ili revolucionarno samoubistvo svih članova Hrama ili preseljenje u Sovjetski Savez, Severnu Koreju, Jugoslaviju ili Kubu. Najverovatnije je bilo da će neki članovi Hrama pobeći u Sovjetski savez, jer us se u prethodnim nedeljama susretali sa ambasadorom SSSR-a u Gvajani Feodorom Timofejevim. Uz to, Hram je godinama slao ogromne količine novca u Sovjetski savez ...
Ipak, ludilo Džima Džounsa je preovladalo. Odmah po odlasku kongresmena Rajana i ostalih iz Džounstauna, svi članovi Hrama su okupljeni radi razgovora o budućnosti Džounstauna. Snimak ovog razgovora je preživeo. Na njemu se može čuti koliko je Džouns bio poremećen čovek i do koje mere su članovi Hrama psihički uništeni. Svih preostalih 909 članova Hrama se odlučilo za revolucionarno samoubistvo i popilo mešavinu cijanida, sedativa i Flavour Aid-a. Deci je otrov ubrizgivan, oni koji su bili neodlučni i oni koji su hteli pobeći su ubijani iz vatrenog oružja. Džim Džouns je ubijen metkom u glavu (verovatno je naredio nekome da to uradi).
Nakon ove tragedije, u Americi, porodice članova Hrama i ljudi koji su pobegli iz njega su i dalje živeli u strahu od preostalih članova Hrama. Računalo se sa mogućom osvetom oko 150 ludaka koji su besni zbog propasti Hrama. Ipak, ubrzo je Narodni Hram bankrotirao i prestao sa radom. Još nekoliko članova je izvršilo samoubistvo, ali je mnogo više njih nastavilo svoj život, Džim Džouns jr. je bio jedan od njih. Džounstaun je jedno vreme korišćen za smeštaj izbeglica, ali je vremenom obrastao u džunglu...
PS
O Džounstaunu je napisano mnogo knjiga, snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova a postoji i par igranih. Posebno preporucujem dokumentarac The Life and Death of Peoples Temple iz 2006-te.