Autor, moj gost blackbox
Srbija se uvek nalazila u trilemi: Zapad ili Istok ili nešto između. Kako god da je uradila ili nije uradila, imala je dovoljno onih koji su protiv. Za vreme SFRJ je bila nešto između, jer je to sticajem okolnosti samo tada bilo moguće. Sad to nije moguće jer više nismo fizički između.Čini se da, aiko se mnogo hvalimo, iz istorije nismo mnogo naučili.
Za poslednjih dvesta godina Srbija je svašta preživela, strašne ratove, padove i prosperitet, različite režime i političke sisteme, ali ju je uvek pratila podela na evropejce i antievropejce, što je u osnovi bio uzrok svih sukoba na političkoj sceni.
I danas je tako, dokle će?Evo kratke retrospektive da bi bolje videli perspektive:
Sukob između moderne( evropske) i konzervativne (antievropske) Srbije imaju svoju dugu istorijsku tradiciju i tragične epizode. Interesantno je da je u osnovi sukoba, pa i većinu onih u srednjem veku, bio odnos prema Evropi .Na tome su se formirale političke stranke, grupisale, sukobljavale i pravile koalicije, što je slučaj i danas.
Početkom četrdesetih godina 19. veka u Srbiji je počeo onaj proces koji su savremenici shvatili kao „povratak u Evropu“. Ali pitanje je šta se pod tim shvatalo. Za jedne se evropeizacija u biti svodila na eliminaciju osmanskog, „neevropskog“, „azijatskog“, „islamskog“ nasleđa (pri istovremenom razgraničenju od „Zapada“).
Za druge je ona, povrh toga, značila približavanje političkim, pravnim, privrednim i kulturnim standardima Zapadne i Srednje Evrope (uz očuvanje svog identiteta).
Posle Miloševe abdikacije u početku su prevagnuli zastupnici druge struje koje su činili ustavobranitelji. Uz njihovu pomoć i na presto je 1842.godine doveden Karađorđev sin Aleksandar, pod čijom je vladavinom (1842-1858) režim ustavobranitelja dostigao svoj vrhunac.
I pored više zavera i pobuna pristalica Obrenovića između 1842. i 1844. godine, Srbija je stupila u fazu političkog, privrednog, društvenog i kulturnog preobražaja, koji je sve prethodne promene bacio u zasenak. Za vreme gotovo dvadesetogodišnje vladavine ustavobranitelja započela je, prvi put po evropskim uzorima orijentisana, reorganizacija još rudimentarnih državnih organizacionih struktura, a time i prelaz ka modernoj birokratskoj vlasti.
Knez Aleksandar Karađorđević predložio je 1855. Državnom savetu novu sistematizaciju mnogobrojnih kazneno-pravnih detaljnih zakona i odredaba. Ali Visoki savet je to odbio s obrazloženjem: „Naš narod još živi u patrijarhalnom stanju... Dobrom čoveku nisu potrebni zakoni. Zakon je proizvod prisile za sprečavanje zla i on se piše za one i zbog onih koji su zli. (...) Naš narod je u svojim shvatanjima tako dobar i tako zdrav kao možda nijedan drugi narod u Evropi. Otuda mu, dakle, i nisu potrebna nikakva lekovita sredstva... trebalo bi ga, štaviše, zaštititi od svih zakona, iz kojih bi tek mogao da nauči mnoštvo zlodela.“ Ali, i to je bila Srbija.
„Evropeizacija“ Srbije pod vladom ustavobranitelja odvijala neverovatno brzo i dramatično. Uređenje države, preuređenje pravnog sistema, sloboda trgovine, nastanak protoindustrijskog zanatstva, utemeljenje novog školstva, osnivanje kulturnih i naučnih institucija, kao i rad na pitanju šta je nacija, pokrenuli su revoluciju odozgo. Proces demokratizacije je pri tome bio zapostavljen. Ustav iz 1838. bio je sve drugo samo ne demokratski, kao što su i ustavobranitelji bili sve samo nisu bili demokrate. Zahvaljujući doseljenju Srba iz Mađarske, mnogo kritikovanim „nemačkarima“, položen je kamen temeljac za jedan opšteobrazovni školski sistem, ali često ti „učitelji“, osim elementarnih znanja u čitanju i pisanju, nisu raspolagali nikakvim kvalifikacijama koje bi im omogućile da na valjan način obavljaju učiteljski poziv (Živojin Đorđević, Istorija škola u Srbiji 1700-1850, Beograd 1935). I pored Vukovih usrdnih apela i zalaganja drugih vatrenih pobornika, obrazovanje stručnih kadrova i izgradnja osnovnih škola za prve vladavine kneza Miloša veoma su sporo napredovali. Ustavobranitelji su se veoma trudili da ubrzaju taj proces.
Ustavobranitelji su bili razbijeni na razne frakcije. Svađali su se oko spoljne politike (rusofili protiv turkofila, protiv austrofila), oko pitanja iz unutrašnje politike (zagovornici kontra protivnika jačanja Narodne skupštine) i oko dinastičkog pitanja (pristalice Karađorđevića protiv pristalica Obrenovića). Te frakcijske borbe, kao i sve izraženiji znaci društveno-socijalne krize i novi nemiri u zemlji, doveli su do Svetoandrejske skupštine, 12. decembra 1858.godine i povratka starog Miloša Obrenovića na vlast.
Miloš je za vreme svog dugog boravka u egzilu došao do saznanja da se „narodom ne može vladati bez dobrih zakona i kasnije mu je naprosto postao manir da objavi što više zakona“, izveštava Kanic: „Bilo je dana kada je mogao da po deset sati sluša da mu se čitaju nacrti zakona (on je kao i ranije bio analfabeta), i to paragraf po paragraf, da ih po svom nahođenju menja i da naprosto uživa u ulozi zakonodavca. U kratkom periodu njegove poslednje vladavine pojavili su se, pored mnogih uredaba, Krivični kodeks, Građansko procesno pravo i Menično pravo. Krivično procesno pravo i Organizacija duhovnih vlasti čekaju da budu objavljeni.“
Sudar između „evropske“ i „(staro)balkanske“ civilizacije, koji je doveo do podele elite na „zapadnjake“ i „antizapadnjake“,ipak nije sprečio Srbiju da se razvija i kreće ka Evropi.Iz osmanskih vremena nasleđene džamije, amami, konačišta i stambene kuće rušeni su jedni za drugima i zamenjeni novim zdanjima u „nacionalnom stilu“, jednom mešavinom balkansko-vizantijskih, mađarsko-baroknih i srednjoevropskih stilskih elemenata. Od poslednje četvrtine stoleća tome su se - naročito u Beogradu - pridružila reprezentativna kamena zdanja po „evropskom“ uzoru. U Beogradu je 1859. živelo oko 19.000, a 1910. oko 90.000 ljudi. Drugi grad po veličini (Niš) imao je 1910. oko 25.000 stanovnika. U svim ostalim pomenutim gradovima je u to vreme registrovano između 18.000 i 11.000 žitelja.
Uprkos svemu, Srbija se razvijala i rasla, sada joj se pruža šansa da ide još brže.
Tome se suprostavljaju oni koji i dalje žive u prošlosti. Nemajući šta ozbiljnije da, u svom programu, ponude narodu neke stranke svu svoju energiju usmeravaju na navodnu borbu za „naše Kosovo“, srpstvo, „domaćinsku Srbiju“.Konzervativci su se uvek, pa i danas , zaklanjali iza rodoljublja, nacionalnog ponosa i mitomanije. Zato su i danas aktuelna pitanja, koja je još 1864.godine postavio Vladimir Jovanović.Dakle, ko je rodoljub? Kako se postaje rodoljub? Na to pitanje bilo je mnogo odgovora: Rodoljub umire za otadžbinu (time će jedan rodoljub biti manje). Rodoljub drži rodoljubive govore i peva rodoljubive pesme. Rodoljub čini nešto korisno, za dobrobit svih: on se bori za napredak (što god da razume pod napretkom). Ili se bori za očuvanje tradicije.
Na ta pitanja treba i danas pošteno odgovoriti, a ne sejati narodu iluzije i mitove.
Da li smo sposobni da shvatimo da ni mi ni Evropa nismo ono što smo bili ne pre 100, pa ni pre 10 godina.?
Da li ćemo konačno shvatiti da istoriju ne možemo menjati ni ispraviti u prošlosti nam nanete nepravde?.Preterano i uvek iznova bavljenje prošlošću najbolji je pokazatelj otsustva vizije budućnosti.
Kada ćemo mi , a i Evropa, ukapirati da, kako reče ministar Jeremić, ostavimo po strani politiku "U kojoj se iz svakog problema pojavljuju nesigurni pobednik i nesigurni gubitnik. Nesigurni pobednik zato što oseća da nije sposoban da osigura svojtrijumf, a gubitnik zato što oseća da mora da se osveti za poraz za koji veruje da je bio nepravedan."
Čini mi se da je na to odgovorio Desimir Tošić govoreći da je pitanje demokratije suštinsko nacionalno pitanje a nacionalizam je osnovna smetnja za demokratsku evoluciju. Za razliku od njega, Dobrica Ćosić je decenijama zastupao tezu da je nacionalno srpsko osnova demokratskog pitanja.
Dokle će nam neki podmetati romantičnu prošlost, a da nam ne kažu istinu o njoj, da ne daju istoriji da kaže istinu?
Dokle će i Evropa da nas tretira kao one od pre 100, 50 ili 10 godina, zar se i ona nije promenila,a šta smo mi uradili ili radimo da sami menjamo sliku o sebi?
Jedino ubrzani put u EU obezbeđuje Srbiji napredak i da jednom za svagda napusti istorijske zablude i u porodici evropskih naroda ponosno čuva svoj identitet.
Stručnjaci su izračunali da je Srbiju pretrpela štetu od oko 108 milijardi evra , koje ne bi bilo da je SFRJ 1990 godine ušli u EZ.( Da ne pominjemo ljudske žrtve, koje se ne mogu iskazati u novcu).
Doduše, mnogi su se upravo od toga napravili ličnu korist i bogatstvo,ali je Srbija izgubila. I sada su neki, zbog lične koristi, žestoko protiv EU, ali se nadam da ih je Srbija razumela i pročitala.
Upravo je prva korist od ulaska u EU u tome što ćemo izbeći štetu, a sve ostalo je dobitak plus, i to je patriotizam.
I sada,ka i u vreme ustavobranitelja, to znači približavanje i uspostavljanje političkih, pravnih, privrednih i kulturnih standarda Zapadne i Srednje Evrope (uz očuvanje svog identiteta)- dovođenje Evrope kod nas.Doduše, ima još onih koji govore da Srbija treba da živi u patrijarhatu,tradicionalno, domačinski, a oni, naravno, na visokoj nozi.
EU nije idealna, nismo ni mi, ali budimo realni, ona nam nudi mnogo ako smo sa njom a ništa ako nismo.Nije razumno da se Srbija sa 8 miliona izoluje od 450 miliona i da to smatra korisnim. Uostalom, nije patriotski dozvoliti da Srbija bude iza Albanije, Bugarske i drugih balkanskih država, kad je stalno bila ispred.Pa još da joj Bosna bude Zapad.