E sad malo o praksi. Dosadašnja praksa, ono što bi se moglo nazvati mejnstrim ili ortodoksni SETI (oličeno, recimo, u aktivnostima SETI Instituta ili Seganovog Planetskog društva), oslanja se - i to kako ćemo videti doslovno i nemaštovito - na ideje "otaca osnivača" iz 1960-tih i 70-tih: Frenka Drejka (oca projekta OZMA, prvog SETI projekta, izvedenog radio teleskopom u Grin Benku, SAD), Bernarda Olivera, Filipa Morisona, Majkla Papagianisa, Ronalda Brejsvela i još nekoliko imena. Namerno nisam pomenuo dvojicu najvećih među njima, Karla Segana i Josifa Šklovskog, čiji je neprocenjiv doprinos, između ostalog, saradnja najpre na monumentalnoj knjizi "Vaseljena, život, razum" (izašla i kod nas negde osamdesetih u izdanju "Prosvete" i na moje prijatno iznenađenje još se može naći kod beogradskih i novosadskih antikvara i bukinista), a zatim i na organizovanju istorijske Bjurakanske konferencije 1971. godine u Jermeniji koja je bila jedan od relativno retkih masovnih druženja američkih i sovjetskih naučnika u doba vrhunca hladnog rata.
Tokom tog vremena iskristalisao se skup ideja koje se mogu smatrati "ortodoksnim" SETI-jem. U pojednostavljenom obliku, one se mogu sažeti na sledeći način. Život je čest širom Galaksije. Pojava inteligencije i tehnologije je, ako ne nužan, u najmanju ruku čest ishod biološke evolucije na planetama u Mlečnom putu. Značajan procenat tehnoloških inteligentnih vrsta zainteresovan je za komunikaciju sa drugim inteligentnim bićima. Ima smisla osluškivati i tragati za radio ili optičkim porukama iz svemira, kao i transmitovati poruke u odgovor. Nema puno smisla putovati preko međuzvezdanih razdaljina ili očekivati takve međuzvezdane posetioce. Ono što možemo očekivati da postignemo jeste spora i dobronamerna razmena informacija, pri čemu će najviše koristi od takve razmene imati najmlađe civilizacija i poslednji došljaci u "Galaktički klub", kao što su ljudi. Osnovne postavke ovakvog pogleda na stvari pojavile su se do sredine 1970-tih godina, dakle decenijama pre astrobiološke revolucije.
Bjurakan je označio prekretnicu - i to vrlo pozitivnu - u razumevanju i recepciji SETI-ija kao naučne discipline. Nažalost, nisu sve lekcije Bjurakana podjednako dobro naučene u godinama i decenijama koje su usledile. Jedna od manje zapaženih bila je rasprava Frimena Dajsona i Marvina Minskog (obojica velikani u svojim poljima, kvantnoj teoriji polja i veštačkoj inteligenciji, respektivno) o značaju procesiranja informacija za napredne tehnološke civilizacije. Na ovo ću se vratiti malo kasnije, ali prvo moram da istaknem da je ostatak ortodoksnog SETI diskursa ostao praktično fosilizovan od Bjurakana naovamo. U kontrastu koji teško da može biti oštriji, naši pogledi na astrofiziku, planetarne nauke, evolucionu biologiju i, naročito, computer science - što su bez ikakve dileme 4 ključna naučna stuba svake potrage ove vrste - promenile su se od tada revolucionarno, da upotrebim najslabiji termin. Ironično je, a u isto vreme i tužno, da polje koje je svojevremeno sa pravom označavano kao primer originalnosti, hrabrosti i živahne razmene ideje, nije zadržalo tu reputaciju tokom proteklih oko 30 godina. Umesto toga, postali smo svedoci postepenog preovladavanja konzervativnih i dogmatskih stavova. Samo tim neobičnim dogmatizmom može se objasniti, recimo, da je na početku novog milenijuma (2001) objavljen obimni pregledni članak o SETI-iju iz pera Džil Tarter, "perjanice" SETI instituta (po kojoj je delimično pravljen lik koji glumi Džodi Foster u Kontaktu), a koji nijednom jedinom rečju na svojih 38 strana gustog teksta ne pominje takve ključne meme kao što su AI, fon Nojmanove sonde, neodarvinizam, antropičko načelo ili astroinženjering. Tvrdnje pojedinih zagovornika ortodoksije da je SETI striktno empirijska aktivnost samo čine lošu situaciju još gorom, jer nas savremena epistemologija uči da je insistiranje na "empirijskom radu" bez teorijske osnove (ili sa skrivenom teorijskom osnovom, što je još gore) zaštitni znak pseudonauke; npr. parapsihologija, astrologija, rašljarstvo, kraniometrija ili različite nutricionističke sekte se, obično bez trunke objašnjenja, pozivaju na svojih "sto kila dokumentacije" u prilog Istine.Konačno, najbolji argument koji zagovornicima "osluškivanja-i-dešifrovanja" preostaje jeste poziv na strpljenje. Dok se u potpunosti može prihvatiti da je strpljenje nužan element svake potrage (i ne samo kosmičke), i dalje se može argumentovano tvrditi da je ortodoksni SETI, koji predstavljaju projekti počev od pionirskog OZMA projekta, pa do njegovih savremenih analoga (projekti META, ARGUS, Feniks, itd.), posebno onih koje sprovodi NASA i SETI Institut, suštinski ograničen i ima vrlo malo izgleda na uspeh. Ovo svakako nije zbog nepostojanja istinskih meta potrage, ponajmanje zbog (iskreno govoreći) budalastih sugestija da smo sami u Galaksiji, kako zvanični kontakt-pesimisti propovedaju. Naprotiv, realni fizički, inženjerski i epistemološki razlozi podrivaju ortodoksnu SETI filozofiju. U tom smislu, problem se uopšte ne odnosi na svet, već na naše predrasude i neznanje o svetu.
Poznaćete ih po njihovim plodovima. Biblijska izreka lepo sažima nekonvencionalni prostup SETI-iju koji, po mom skromnom mišljenju, ima daleko više izgleda na uspeh od ortodoksnog i u kome je fokus potraga za manifestacijama i makroinženjerskim artefaktima umesto namernih poruka. Štaviše, metafora deluje posebno prikladno pošto i upozorava da poruke (i njihovo išćekivanje) mogu zavesti na krivi put u potrazi za istinom u vezi vanzemaljske inteligencije. Upravo duž tih linija je Dajson još 1960. godine u jednom koliko kratkom toliko i slavnom članku u Science-u sugerisao da bi napredne tehnološke civilizacije težile optimizaciji resursa, a enerija je ključni resurs čija potrošnja veoma brzo raste (i nema razloga za verovati da će se to drastično promeniti - tj. ako civilizacija ne kolapsira, već preživi i proširi se svojim matičnim planetskim sistemom). Stoga će istinski napredno društvo želeti da maksimalno optimizuje najveći neposredno mu dostupni izvor energije - nuklearnu fuziju u jezgru matične zvezde. Jedini istinski put da se ovo optimizuje jeste da se oko matične zvezde izgradi što je moguće više orbitalnih stanica/platformi koje bi, korišćenjem nekih naprednijih analogona današnjih fotoćelija, konvertovale zvezdanu energiju u onu vrstu energije neophodnu datoj civilizaciji (najprirodnije je očekivati uglavnom za procesiranje informacija). Pošto se energija ne može stvoriti ni uništiti, a procesiranje informacija nužno, kako su nas učili Meksvelov demon, Brijuen, Landauer i Benet, dovodi do termalnog rasipanja energije, to će se sva ona na kraju izračiti napolje u svemir samo na daleko nižoj temperaturi - zapravo onoj radnoj temperaturi na kojoj rade mašine napredne civilizacije. Posmatrač sa strane ne bi video zvezdu, već "telo" optički tamno, mnogo većih ugaonih dimenzija od zvezde, koje bi zračilo kao crno telo na, recimo, 50 kelvina - tj. video bi Dajsonovu sferu! Naravno, istinska Dajsonova sfera ne bi izgledala kao u poznatoj epizodi Zvezdanih staza i nekim drugim (uglavnom lošijim, izuzetak su Time Ships Stivena Bakstera) SF prikazima - kao jedinstveni kruti objekat, pravu opnu oko zvezde. Ovo ne samo zbog toga što je to tehnički neostvarljivo sa ma kojom danas zamislivom vrstom materijala, već iz mnogo jačeg razloga: što je nepotrebno, jer nema nijedne funkcije koju bi čvrsti objekat mogao obavljati, a koju bolje i efikasnije ne bi obavljale pokretne orbitalne stanice. (Ovo je poreklo i donekle suptilne jezičke okolnosti da je na engleskom nakon početnog zamenjivog korišćenja izraza Dyson sphere i Dyson shell, ovaj drugi potpuno preovladao u ozbiljnoj literaturi; nažalost, srpski prevod "školjka" ili "opna" ima čak i suprotnu konotaciju jedinstvenog, kontinuiranog objekta, pa ga zato ne koristim.)
Ovaj Dajsonov članak, jedva duži od strane, nije samo motivisao mnogobrojne docnije vizije i studije na polju astroinženjeringa (nedavno se u izdanju Springera pojavio i prvi tematski zbornik radova na temu astroinženjeringa) i nastaviće da to čini i ubuduće; teza koju zastupam jeste da je on postavio temelje i za drugačiju vrstu SETI-ija od onog koji je obavljan od OZMA projekta naovamo. Ovo je zbog toga što je Dajson sugerisao da bi infracrveni "potpis" Dajsonovih sfera mogao da se detektuje sa relativno velikih međuzvezdanih udaljenosti koristeći srazmerno primitivnu tehnologiju kojom čovečanstvo već danas raspolaže. Neke od najboljih elaboracija Dajsonovih ideja pojavile su se u naučnofantastičnom kontekstu, recimo u delima Stanislava Lema kao što su Glas gospodara i Fijasko (u potonjem se današnji ortodoksni SETI čak vrlo otvoreno i cinično izvrgava ruglu) ili, od novijih, Alistera Rejnoldsa (naročito njegov roman Revelation Space). Pojedini elementi ovog alternativnog pristupa mogu se pratiti u istoriji ideja i znatno ranije. Smele spekulacije nekih od najbriljantnijih umova prve polovine 20. veka pružaju znatno materijala za to: pomenuću samo britanske pisce i filozofe Vilijema Olafa Stejpldona i Herberta Dž. Velsa, poznatog biologa, inženjera i polihistora Džona B. S. Holdejna, ruskog filozofa Nikolaja Fjodorova i njegovog slavnog učenika Konstantina Ciolkovskog, te srpsko-američkog izumitelja Nikolu Teslu. (Zapravo, Tesla je bio prethodnik obe vrste SETI-ija, i ortodoksnog i alternativnog, što je jedna od tema iz raznoraznih razloga nedovoljno proučena u istoriji nauke.)Istraživačkih pokušaja u smislu Dajsonovog predloga potrage za manifestacijama naprednih tehnoloških civilizacija bilo je nekoliko. Pomenuću, recimo, potragu za Dajsonovim sferama koje su korišćenjem infracrvenih baza podataka oko par stotina obližnjih zvezda sproveli japanski astronomi Jugaku i Nišimura u periodu 1995-2003, traganje za gama-zracima veštačkog porekla, nastalim kao izraz anihilacije antimaterije u industrijske svrhe (američki astrofizičar Heris u dve publikacije, 1986. i 2002., koje razdvaja čitava generacija orbitalnih gama-detektora) ili skorašnju briljantnu studiju francuskog astronoma Lika Arnolda koji je u radu iz 2005. godine izračunao kakva su fotometrijska obeležja tranzita tela veštačkog oblika (recimo objekata sa oštrim ivicama, ili pravougaonih objekata) preko diska matičnih zvezda za nekog posmatrača sa Zemlje. Potonji rad je sjajan primer teorijskog istraživanja duž linija alternativnog SETI-ija (ono što posebno raduje kod njega jeste što je objavljen u inače relativno konzervativnom Astrophysical Journal-u što ukazuje na postepenu promenu atmosfere u relevantnim naučnim krugovima). Međutim, sve to je zanemarljivo malo čak i u poređenju sa onim inače malim sredstvima koje se troše na ortodoksni SETI i naivna očekivanja njegovih lidera da, za razliku od Markesovog pukovnika, njima "ima ko da piše".
U skorašnjem članku (2006) sa kolegom Robertom Bredberijem, predložio sam da se ovi pojedinačni i hvale vredni pokušaji objedine u jedinstvenu strategiju alternativnog SETI-ija, koji bi se mogao nazvati dajsonovskim, jer ga odlikuje pre svega promišljanje značaja astroinženjeringa i mogućnosti detekcije manifestacija inteligentnog života i njegovog uticaja na prirodu iz daljine, odustajanje od naivne ideje da valja očekivati usmerene i ciljane poruke, odustajanje od naivne predstave o radio-talasima kao bogomdanom sredstvu komunikacije, naglasak na potragu u infracrvenom, pa i optičkom delu spektra (poput Arnoldove posredne detekcije, ali bi se uz pomoć nove generacije interferometrijskih teleskopa veliki vanzemaljski artefakti mogli, možda, i direktno detektovati), itd. isl. Kako mogu izgledati neke od tih manifestacija razmotriću - uz pomoć nekih od slika i ideja razvijenih u domenu ozbiljne naučnofantastične literature - u narednom nastavku ove serije tekstova.Nastaviće se.