Jutro petoga novembra dvehiljade osme godine pamticu kao jutro u kome je sve bilo bas kako treba. Bilo je suncano, citavih osamnaest stepeni, moji platani jos nisu izgubili lisce tako da sam se probudio u sobi koja je bila sva u nekakvom zlatnom sjaju. U stvari jos lepse, zlato je (meni bar) nekako hladnjikavo, ovaj sjaj je bio mnogo topliji. A na celo zemlje kojoj sam se nekada divio i koju sam u medjuvremenu, izmedju ostalog i kroz razocaranja, zavoleo dosao je covek kome se divim i za koga se iskreno nadam da cu ga, izmedju ostalog i kroz razocaranja, zavoleti. Ponekad i veoma krupne stvari mogu da vas ucine sasvim jednostavno i detinje iskreno zadovoljnim.