Swing state Pennsylvania nikako nije obična država, kada se gleda izborna trka u Sjedinjenim Državama: nosi značajan broj elektorskih glasova koji u zbiru odlučuju pobednika. Nalazi se na meti republikanaca, jer, kako ocenjuju analitičari ovde, uzevši Pennsylvania-u Senator McCain još i ima neke šanse – bez nje nema ama baš nikakve. Stvari stoje tako (zaparavo istraživanja kažu tako) da ovde demokratski kandidat ima sigurno vođstvo. I to znači da je kampanja u poslednjoj sedmici ovde itekako bitna obema stranama.
Odmah po dolasku, naš energični domaćin John (siguran sam da bi na teleshop-u napravio karijeru) nas je uputio u situaciju na terenu, što se tiče države: sa jedne strane je Pittsburgh, sa druge Philadelphia, a sve između je Alabama. U prevodu, redneck okruženje, rasistički elementi i veoma konzervativna shvatanja. Posmatrajući na taj način, mi se, de facto, borimo za naklonost glasača Alabame.
Da, pušenje u zatvorenim prostorijama je zabranjeno u čitavoj državi pre nekih pet sedmica. Kakva stativa za mene.
Grad (ej grad!) Gettysburg ima 7490 stanovnika, prema zvaničnoj statistici, i sa ostatkom Sjedinjenih Država, a samim tim i ostatkom sveta, povezan je turističkim autobisma koji ovde redovno dovoze penzionere na ekskurzije, internetom i dostavnim vozilima super marketa. Statistika dalje kaže da u gradu ima 47 građanki u starosnoj kategoriji 22 do 26 godina, neudatih, što pojačava depresivnu sliku (noćnog) života: neki od nas, navikli na oblake ženskog parfema, šljokice i make-up, taj podatak su doživeli tragično. Networking koji sam uradio pred put pokazao je da u gradu postoji samo jedan pub, ali, za utehu, postoji dosta muzeja i znamenitosti, a i priroda je prelepa. Usput, neke od najznačajnih informacija sam dobio (preko veze) od prijateljice, amerikanke, i to kada se ispostavilo da je ona rođena i odrasla u tom kraju (šok, neverica, sumanuta računica o tome kolike su šanse da se poznajemo u datoj situaciji): posledica je da znamo gazdu jedinog pub-a, različite lokalne specijalitete nepoznate čak i meštanima, sva dobra mesta u gradu i okolini. Ludilo.
Okolina grada je baš lepa, priroda kao u Srbiji, sa primesama neke crvene boje različitih nijansi, nestvarno. Red prirode, red kuća, red prirode, red kuća. Odmah pada u oči da je trava uredno podšišana dokle god pogled doseže, onako na meru, a da su sva (ali baš sva) dvorišta sređena, kao i prilaz samom dvorištu. I onda se ja lepo iznerviram razmišljajući kako to da ovde ti ljudi mogu da održavaju tu travu tako lepo, i sva ta dvorišta, a kod nas svi znamo kako to izgleda. Pa sto posto sam siguran da tu nema kazne ako je dvorište neuredno, neće policija ili sanitarna inspekcija da dolaze da malerišu taj narod ako je preskočio nedeljnu rekreaciju sa kosilicom u svom dvorištu… To je neki dobar fazon koji nama (Srbima) generalno fali u glavi: prvo svoje dvorište sredi, pa onda gledaj komšijsko. I ne bacaj đubre komšiji, da mu crkne krava.
Komšije su ovde cool neki ljudi, tolerantni, srdačni. Kad se sretnu, pričaju nešto, zezaju se malo, pa u kuću. Veliko iznenađenje su nam predstavljali baneri predsedničkih kandidata razapeti na travnjacima ispred kuća. Ti baneri govore da je neka porodica (ili bar jedan član) aktivna u kampanji jednog od kandidata. Logično da se komšije ne slažu u svemu, pa tako ni u politici i često vidimo Obamu i McCaina rame uz rame (na benerima). Prvo što mi je palo na pamet kada sam registrovao te banere je bila diverzantsko-subverzivna akcija uklanjanja (rušenja) suparničkih, pod okriljem noći, od strane politički ostrašćene omladine: već sam video omladince-aktiviste u karakterističnoj pozi, sa motkama, kako „overavaju“ jedan za drugim, u skladu sa sopstvenim političkim stavom. To je ovde nezabeleženo, a stekao sam utisak da nisu baš ni raspoloženi za lekcije iz taekvondo političkog marketinga, iako u tome prednjačimo kao narod i definitivno bi im dali najbolji trening. Neki drugi put, možda.Neverovatno je koliko entuzijazma ovde ima u društvenom i političkom angažovanju. Građani se ohrabruju, iako nepotrebno pošto se to ovde smatra normalnim i poželjnim, da uzmu učešća u bilo kojoj aktivnosti koja se dešava u zajednici. I svi su negde angažovani, rade po dva posla i plus volontiraju negde. Da naglasim, volontiranje ovde ne podrazumeva neke novce (kao negde), niti podrazumeva da rad za dž nije vredan, pošto se ne plaća. Želja i volja se podrazumevaju, a količina entuzijazma može da varira. Neverovatno je koliko su ljudi posvećeni tome što rade: svako radi šta mu je rečeno, niko neća da zabušava i svi su jako srećni što predstavljaju nekakav točkić (ili šraf) u toj velikoj i komplikovanoj mašini koja ih negde vodi. Ponosni na to što rade do neba, makar pakovali poštu, reciklirali papir (šredovali kancelarijska dokumenta) ili fotokopirali obrasce. Znaju da bez toga ništa drugo ne bi moglo da se desi.
I tu se vraćamo na tu našu Alabamu, od koje ništa nismo očekivali: grdno smo se prevarili osnažujući predrasude i rasuđujući po koricama. Ljudi ovde vode prilično miran život, previše izolovan za BGD shvatanja, u malim zajednicama sređenim pod konac. Odmah smo zaključili da bi neki naš višemesečni boravak u takvom okruženju izazvao ozbiljne mentalne teškoće i ritualno samoubistvo vredno CNN prime time-a, ali verovatno bi se slično i ti ljudi osećali u nekoj urbanoj džungli. Ono što je neverovatno jeste da sa kim god smo pričali (a vodili smo razgovore i sa „šumskim“ ljudima, koji žive u kućama do kojih se jedva stiže SUV-em), svi su nas veoma pozitivno dočekali, nevezano za sopstveno političko opredeljenje. Znači, „drvoseča“ otvara vrata, na tremu stoje puška, lovačka uniforma, sekira i par Srba sa Obama bedževima i materijalom, u dvorištu terenac sa XXXL Union Jack-om preko zadnjeg stakla, onako sav izgužvan i ošamućen od prekinute popodnevne dremke, skroz normalno nam se obraća (dok mi tražimo najsigurnije mesto da se bacimo u zaklon) i počinje konverzaciju na temu izbora. Glasa McCain-a, ali nema problem da sa nama razmeni poglede na aktuelna politička zbivanja, onako prijatno, nasmejano. Ej bre. Ozbiljan shift za naša shvatanja.
Pozitivno iskustvo skroz, ljudi, okruženje, sve kombinovano sa ekipom iz kancelarije, fascinantnom organizacijom svih procesa i 15-očasovnim radnim vremenom. Svakodnevica je ovde toliko dobra, bogata i izazovna da prosto gura ljude napred. A svi ti ljudi, svako ponaosob, okreću točkiće neke nevidljive mašine, pomerajući čitavu zajednicu. Svi su se pomirili sa tim da shift_happens.
Vuk