Cini mi se da mi je ceo zivot protkan emocijama. Od kad znam za sebe znam da sam imala i potrebu da volim i budem voljena. Iako kazu da svi ljudi imaju tu potrebu, mislim da je nekome vaznija a nekom manje vazna.
Pamtim, bila sam jos mala devojcica, nesto pre nego sam posla u skolu, ali sam vec bila u onom periodu kad se ima "momak" ... Tada sam sa roditelljima, sestrom i bratom zivela u staroj prizemnoj kuci, koja je bila pored glavnog puta sa jedne strane i sporedne kaldrmisane ulicice sa druge strane. Ispred kuce je bila velika avlija, u kojoj je uvek bilo puno dece. Moja majka nam je dozvoljavala da se igramo tu sa cim smo hteli, ljuljaske, pesak, posudice, cebe za pod mala dupenceta i sve ostalo nam je bilo na raspolaganju. Kako mi je mama kasnije rekla, sve je to cinila zbog mene, da ja ne bi bila sama i da se ne bi osecala lose sto se svi igraju, trce i skitaju a ja nisam mogla. Cesto se i ona razdragano igrala sa nama, cuvajuci mene da se u igri ne povredim.
Elem, tu je bio Decak iz komsiluka, odmah malo uz tu kaldrmisanu ulicu, plave kose i lepog osmeha, stariji od mene dve godine, koga sam ja zvala mojim "momkom". Naravno, odrasli su me zadirkivali, a ja sam stvarno u malom decijem srcu osecala velike simpatije za njega. Dugo sam zato smatrala, recimo negde do srednjoskolskih dana, da svaki muskarac mora biti stariji dve godine od devojke, da je to idealna razlika.
Svaki put kad bi prosao peske ili na biciklu, ja bih zasjala od srece i nasla izgovor da mu se obratim i pozovem ga u igru sa nama. Kako sam se ja druzila sa njegovom rodjakom, a najdraza igra nam je bila da pravimo kolace od lisca i blata na zidicu avlije, gledale smo kada ce on naici pa da ga pozovemo na poslasticu. Naravno, ona kao moja najbolja drugarica je znala da je on moja simpatija, i sve mi je pricala o njemu.
Onda je doslo vreme da krenem u skolu, ili je to bilo kad sam vec bila drugi-treci razred, nesto se ne mogu tacno setiti, u svakom slucaju bila sam 250 km daleko od kuce. Jedan od razloga sto sam bila tuzna kad idem od kuce je i sto njega necu videti tako dugo. Zbog toga sam ja odlucila da njemu napisem jedno srceparajuce pismo. Vise se ne secam tacno sta je tu pisalo, ali se secam da sam ja oduvek imala ruzan rukopis, bas kao i dan danas, te da sam zbog toga zamolila drugaricu da ga napise, a ja sam joj diktirala. Dugo sam razmisljala, onako sa strahom koje ima svaka naivna devojcica, da li da ga u opste posaljem. Medjutim, na nagovor drugarica, a i da ne bi bio trud uzalud, uradila sam to.
Par godina nisam bila upoznata sa daljom sudbinom tog pisma, dok mi ta njegova rodjaka a moja drugarica nije ispricala sta se desilo. Naime, kako se on bas u to vreme preselio u grad, pismo je primila njegova baka. I to ne bi bilo zlo, da baka nije otvorila i procitala pismo. Jao bruke i sramote moje kad sam saznala tu cinjenicu. Koliko sam cula, pola sela, ukljucujuci i moju majku, je saznalo sta pise unutra, a bilo je poprilicno iskreno i dirljivo pismo.
Dugo Decaka nisam smela pogledati u oci. Tu negde smo vec bili usli i u pubertet, on je postao "frajer" pa je moj stid bio i veci. Postao je u to doba veoma popularan kod devojcica, a ja sam u tom periodu postajala svesna moje "razlicitosti" tako da sam pocela i dabezim od prilika gde bi ga mogla sresti.
Onda je dosao rat i izbeglistvo, i ja Decaka a sada vec odraslog momka nisam jako dugo videla. U medjuvremenu ja sam volela neke nove Decake, naucila sto sta o zivotu i ljubavima, a on se i ozenio. Igrom slucaja sam skoro naisla na njega na internetu i poceli smo da caskamo.Oboje smo se obradovali sto smo se ponovo nasli, i sa smehom se prisecali decijih nestasluka. Ponovo zivimo u istom gradu, i dogovorili smo se da cemo se naci jedan dan na kafi, pa da upoznam i njegovu suprugu.
Izmedju ostalog, pitala sam ga i sta se desilo sa famoznim ljubavnim pismom i da li ga je ikada procitao? Na moje razocaranje, on pisma nije mogao ni da se seti. Uh bas mi je bilo krivo, jer je meni to ostala lepa prica iz detinjstva, i neko nezno secanje na ljubav i decije naivno gledanje na svet.