Klackalica

Odlučio sam postirati tekst kolumne pisane za jedan zagrebaćki mjesečnik, s obzirom da se novina već nalazi u štampi. Nisam prijavio uredniku zato što smatram da to i nije neki problem.

SRBIJANSKA POLITIČKA KLACKALICA

Piše: Drago Kovačević

Ljeto obično nosi privremeni smiraj na političkoj sceni, ali u Srbiji nema najava toga smiraja, već kao da se stvari zahuktavaju, kao da igrači ubrzavaju ritam i kao da je «politička klupa» sve nervoznija.

Za ovakvu konstataciju postoji mnoštvo indikatora. Od onih krupno političkih, poput konačnog određivanja statusa Kosovu, zatim radnji oko evropskih integracija gdje je puna saradnja sa Hagom prva i posljednja rečenica prilikom svakoga kontakta sa evropskim i američkim zvaničnicima, preko priprema za predstojeće predsjedničke i lokalne izbore, koji bi po ranijoj agendi morali usljediti do kraja godine. Doda li se tome aktiviranje nekih starih tema poput državnoga šverca duvanom i otvaranje afera koje uvijek služe ili maskiranju stvarnih problema koji tište vlast, ili pak dnevno – političkim obračunima, onda je portret potpun.

«Sapunanje daske» između rivalskih političko – tajkunsko – medjskih grupa, nije samo tradicionalna srbijanska narodna disciplina, već ozbiljna utakmica oko količine moći kojom će raspolagati, zauzimanja dobrih startnih pozicija vezano za privatizaciju naftne privrede, elektro - energetskog sistema i jeftine kupovinu suvišne vojne imovine, naročito javnih zgrada u Beogradu i imanja poput Karađorđeva, kojih je u Srbiji značajan broj.

U ovako opisanoj politčkoj atmosferi, čak ni beogradsko gostovanje «Rolingstonsa», tako dugo čekano, nije bilo neka posebna vijest.

Vlast i nacionalistička opozicija složno su i uspješno donijeli Rezoluciju o Kosovu. Devetu po redu u zadnje dvije – tri godine.. Kad god Srbija zapadne u politički ćor – sokak, njena politička klasa posegne za rezolucijom o Kosovu. Tolika je to briga i staranje. I nema veze što je to beskrajno ponavljanje istoga, ali ni jedan novi politički posao oni nisu u stanju započeti ako to ne ovjere novom rezolucijom.

Rekosmo izbori.

Tekuća godina, ili početak sljedeće, odrediće daljnju političku sudbinu Borisa Tadića, aktualnog predsjednika Srbije.

Ovaj 48 – godišnjak, prijatnog izgleda i pristojnog rejtinga van Srbije, izbio je u prvi plan dolaskom na čelo Demokratske stranke, godinu dana nakon Đinđićeva ubistva i veoma brzo se vinuo u političke visine kombinacijom ličnoga šarma, preuzimanjem izvjesnih populističkih obrazaca tako stranih Đinđiću i nesumnjive podrške nevidljivih, a bitnih političkih krugova koji su smatrali i smatraju, da Srbija treba sporije ići u promjene, ako joj uopšte promjene trebaju, da se više treba oslanjati na tradiciju i biti oprezna u pogledu globalnih procesa. - Šta će nam Evropa ako ostanemo bez Kosova – kažu ti krugovi.

Istovremeno, baš tamo, u tim krugovima, smatra se kako je presudno važno, da Tadić politički složno djeluje sa Vojislavom Koštunicom, konzervativnim, zatvorenim političarem, sklonim nekakvoj ideologiji «nacionalizma sa ljudskim licem», u kojoj nema otvorenog neprijateljstva prema susjedima, ali je ta ideologija puna iracionalnih elemenata, anahronog pravoslavlja kao državne religije i potrebe za relativizacijom srpskih kolektivnih mana i grehova, ako ne i pretvaranju tih mana u vrline. Tadić im je karta prema svetu a Koštunica je više za po kući, za kućne dilove i kombinacije.

Savez Tadića i Koštunice u svom začetku, dobio je u srpskoj političkoj javnosti radni naziv «kohabitacija». Ne koristi se taj pojam u smislu u kome on ima značenje u francuskom ili hrvatskom političkom životu i odražava nužnu saradnju predsjednika i vlade u interesu efikasnog obavljanja državnih poslova kad nisu iz istoga političkoga bloka. Taj pojam u srpskim endemskim političkim prilikama označavao je tajnu političku koaliciju koja nije ozvaničena samo zbog nepodnošljivosti stranačkoga članstva Koštuničine i Tadićeve stranke i široko rasprostranjenoga mišljenja da je Koštunica pravio političku i medijsku atmosferu u kojoj je Đonđić nastradao a reforme utihnule.

No, kohabitacija se pokazala mnogo isplativija Tadiću nego Koštunici. Na parlamentarnim izborima u januaru ove godine, Tadićeva stranka je uzela više od devetsto hiljada glasova, a Koštunica je u velikoj narodnjačkoj koaliciji jedva prešao preko šestotina hiljada. Nisu mu pomogli ni Velja Ilić koji je sa mašinama za asfaltiranje špartao srbijanskim selima, a ni veliki ljubitelj Mocarta i Baha - Palma Marković od Jagodine, poznat po tome što je u kameru izrazio žaljenje što se nije obogatio prije smrti ovih muzičkih genija, pa da mu sviraju na svadbi. Više od dvjesto hiljada glasača je upravo iz njegove «kvote» otišlo Tadiću, jer su biračima oni počeli ličiti, a Tadić je medijski i marketinški značajno atraktivniji.

No, kod sastavljanja vlade, Tadić je to «kompenzovao» dajući Koštunici premijersko mjesto, iako bi po dobrim demokratskim običajima bilo potpuno nemoguće da upola manji partner zasjedne na najznačajniju državnu funkciju. Ova politička bizarnost izvedena je, uz predstavu napravljenu u Skupštini sa SRS i njihovim liderom Tomom Nikolićem, te jasnom pretnjom domaćoj javnosti i evropskim zvaničnicima, kako će Nikolić, ako zavlada, voditi Srbiju na Istok, pravo u rusko okrilje.

Tako je Tadiću, uz svesrdnu pomoć «radikalskog strašila», na trenutak oproštena popustljivost prema Koštunici i njegovom načinu vođenja politike. Oproštena mu je, samo ne znam dokle, prevara velikog broja birača njegove stranke.

A taj način,taj nastup i ta «strategija svrake» u odnosu prema zapadnoj politici liči neodoljivo na situaciju kad učiteljica nemirno dijete kazni tako da odstoji u ćošku neko vrijeme, a ono ode tamo i iznenada počme lupati glavom o zid. Tada se učiteljica trgne, priđe mu puna kajanja i straha od posljedica i mazeći ga, vrati nazad u klupu. Na taj način Koštunica, od EU dobija neke ustupku, popuste oko evropskih integracija i mogućnost da se kod blazirane domaće javnosti predstavlja kao reformator i mudar političar.

U tome mu vrlo predano pomažu Tadić i Nikolić.

Tadić tako što po svijetu zagovara Koštunicu kao reformatora pod pritiskom, a Nikolić svjestan situacije da je njegova stranka izgubila svaki istorijski legitimitet, pristaje iz lukrativnih razloga na ulogu «strašila».

Glavna propagandna poruka koja od današnje vlasti u Srbiji i njenih medijskih mogula ide prema biračkome tijelu - glasi – «samo da ne dođu radikali»..Ako se tome doda, da je prije nešto više od pola godine isti trio praktično sam donio Ustav, da o tome najvažnijem aktu državne konstitucije nisu raspravljali ni skupštinski poslanici, a kamo li vođena javna rasprava, te da je tim Ustavom ukupna politička moć smještena u stranačke vrhuške odredbom da mandati ne pripadaju poslanicima nego strankama - Srbija više liči na državu u rukama trijumvirata stranačkih vođa, nego na zemlju sa demokratskim institucijama.

No sve ovo ne znači da su predsjednički izbori nebitni.

I sa Tadićem, ovakvim kakav jest, Srbija djeluje uljudnije nego što bi djelovala sa radikalima, Čovićem ili Veljom Ilićem. Bar na simboličkoj ravni, on je u stanju da ode u Srebrenicu i pokloni se žrtvama, da ode u Zagreb i izvini se onom delu hrvatskoj javnosti koji je imao štetu od Srba, da u rano jutro pronađe u Knez Mihajlovoj ulici Darka Rundeka koga su napali neki napaljeni nacoši i sa njim u znak osude toga nasilničkoga akta i izvinjenja što se to dogodilo, popije kafu. Drugi koje sam pomenuo ne bi bili u stanju ni toliko.

Populizam kojim se kod kuće Tadić služi, a koji se najčešće sastoji u rečenici – i Kosovo i Evropa- sa tim da i sam zna, kako to zvuči šuplje i da bi najgora opcija za Srbiju bila upravo taj recept koji nude on i Koštunica a koji u Beogradu šaljivo prevode – kao više od nevinosti a manje od trudnoće-, u političkoj konačnici će najviše štetiti njemu, bez obzira što je srbijanska javnost još u svom pretežnom dijelu tako trenirana da više cijeni slatke neistine nego realnost.

Ono što će odrediti njegovu daljnju političku sudbinu, a gubitak predsjedničkih izbora bi za njega bio i kraj političke karijere, upravo su birači liberalnijih, prozapadnijih i progresivnijih nazora. Oni što su na proteklim predsjedničkim izborima prije tri godine izašli i glasali za njega. Može se dogoditi da upravo ta grupacija zgađena populizmom, slizavanjem sa Koštunicom, kooperativnim odnosima sa Nikolićem i upornim bježanjem od istine što nije realni interes Srbije, ne izađe....

Ne znam bi li to bilo dobro ili loše...Ja, recimo ne bih izašao ako bi u drugom krugu snage odmerili Tadić – Nikolić.Pa, kako bilo. Osjećao bih se, bože me prosti, kao da glasam za Koštunicu.