Svi koji samo političke i tekstove s izraženim naučnim ili prosvjetiteljskim smislom smatraju dostojnima jednog bloga, posebno ovoga, predlažem da ne gube vrijeme s trivijalnom razbibrigom koja slijedi.
Kada sam bila klinka imala sam tik da tražim grupe istih cifara na tablicama automobila, npr. 33 ili 777 ili, ogromne li sreće, 555 555. OK, moram priznati, tih tinejđerskih godina mi netko reče da kada vidim 33, to znači da ću taj dan vidjeti onoga dripca u kojeg sam bila zaljubljena. Ili ako vidim 11 ili 111 ili, zamislite, 11 111, da me voli. I sve tako... I nije bio neki tik, više praznovjerica.
Danas, doduše, imam tik da po registarskim tablicama automobila tražim smislene jednosložne ili dvosložne riječi. Njemačke tablice su prilično zahvalne za takvu rabotu. Svakodnevno srećem neku B OA, B UM, B EK, B RK, ... nešto rjeđe DU DA, RE KA, RE P, M IO, P OD i tako unedogled. Čak svakodnevno po komšiluku susrećem i jednog iz dalekog Bamberga s njegovom BA BY.
Svatko od nas, često kada je sam i kada ga nitko ne vidi, ili tako barem misli, sklon je činiti stvari koje obično ne čini. Svi mi nosimo sa sobom svoje tikove, spleenove, pomjerenosti. Smatramo ih posve normalnima. Nikako ne mislim ovdje na sindrom prisilnih radnji, koje su zapravo neurotske reakcije, a nerijetko posljedica nekih proživljenih trauma (npr. stalno pranje ruku). Govorim o onim malim ludostima svakodnevice, koje moguće više ni ne primjećujemo, a koje nas ne čine ništa luđima nego npr. užurbanost i vreva velikog grada.
Neki kod kupovine novina i/ili časopisa nikada ne uzimaju onaj prvi, najgornji, nego izvlače novine iz sredine gomile.
Čačkanju nosa, tko bi odolio? Neki ne odolijevaju čak ni gastronomskom naslađivanju „iskopinama“.
Znam nekoga tko brojeve na automobilskim tablicama zbraja, množi, oduzima na beskrajno mnogo načina, ne bi li došao do određenog iznosa, npr. godina svoje starosti.
Neki traže u svemu simetriju, npr. pri otvaranju vrata jednom rukom, nastoje slijedeća vrata otvoriti onom drugom ili već na neki slični način uspostaviti ravnotežu.
Čitala sam skoro o jednoj djevojci koja kaže da nastoji da joj SMS-poruke uvijek sadrže baš, baš 160 znakova. Ponekad na formulacije, brisanje i tipkanje izgubi ohoho vremena, kaže.
Jedna druga je rekla da je luda za štrafastim uzorcima. Po mogućnosti da je sve na štrafte. Zato, iako više voli pse, ima macu. Tigrastu, naravno.
Koliki pričaju sa svojim biljkama!? Mnogi tvrde da to utječe na njihov rast i bujnost.
Moj sin mora proći kroz SVAKU baricu na putu, kada ih ima.
Neki ne mogu podnijeti da im je netko stalno za petama, za točkovima. Kažu da ih to stavlja pod pritisak. Lijepo zastanu i propuste ovoga, pa neomatano nastavljaju dalje.
Ja još ne mogu podnijeti da mi netko pomaže oko ubacivanja suđa u mašinu za pranje istoga. Ja imam svoju proceduru, određeni redoslijed i sve ostale varijacije su mi jednostavno neprihvatljive ;-)
Jednom je netko ispričao da mu se uvijek pripiški kod najnapetijih scena u kinu. Bez obzira bio ili ne prethodno u toaletu, žedan ili ne.
Eto, opet ja, nikako ne mogu držati sitne kuglice u ruci, ništa što liči na bisere. Gadljiva. Zamislite tu tragediju!
Jedna bivša kolegica, kada god pogleda na sat, uvijek kucne prstom po staklu.
Neki ljudi obrok počinju prvo s manje ukusnim namirnicama i ono najbolje ostavljaju za kraj. Oni drugi – obrnuto.
I sama sam imala faze kada sam obavezno skidala etikete s flašica, u kafiću, kod kuće, čim bi mi dospjele pod ruku.
Svašta ima pod kapom nebeskom...