Reče davno jedan čovek ,koga neki zovu otac a neki očuh nacije ,da je Srbija uvek bila pobednik u ratu a gubitnik u miru.To je usađeno u psihologiju i političku psihologiju naroda , čak i do razmera da se isticalo, pa i ističe, kao usud srpski i zavera.To je postala politička krilatica svih “iole nacionalno svesnih elemenata”.Počev od najranije istorije, a posebno od Kosovskog boja sve se tumači kao pobede u ratovima i gubici u mirovima. Mitologizacija ide dalje do toga da Srbi nikada nisu vodili ni jedan nepreavedan rat, pa čak ni oni među bračom ili između oca i sina u borbi za presto su bili obostrano oslobodilački i pravedni.
Biće da ipak sve to nije tako i da je srpska istorija ništa gora ni bolja, ni sretnija ni nesretnija od istorija drugih naroda, da mi nismo ni bolji ni gori od svih ostalih ni oni od nas.Svako je imao loših i dobrih, srećnih i nesrećnih, uspešnih i neuspešnih perioda, itd. Itd.
Čemu nam onda služi i kome služi zabluda o večitim pobednicima i gubitnicima, jer večitih nema?
Evo nekih primera koji ilustruju u čemu se razlikuju pobednik i gubitnik:
Kad jedan pobednik napravi grešku, kaže” Pogrešio sam” i nauči lekciju.
Kad jedan gubitnik napravi grešku , kaže “To nije bilo moja greška”, i optužuje druge.
Pobednik zna da su izazovi najbolja škola.
Gubitnik misli da je žrtva pred izazovima.
Pobednik zna da rezultati zavise najviše od njega samog.
Gubitnik veruje da postoji loša sreća.
Pobednik se puno trudi i dosta vremena posvećuje uspehu.
Gubitnik je uvek “jako zauzet” i nikad nema vremena.
Pobednik rešava izazove jedan po jedan.
Gubitnik je okružen izazovima i ne rešava ni jedan.
Pobednik drži do svoje reči i ispunjava obećanja.
Gubitnik obećanja ne ispunjava, pa kad pogreši samo se opravdava.
Pobednik kaže “Jas am dobar, ali mogu i bolje”.
Gubitnik:” Nisam tako loš kao drugi.”
Pobednik sluša i odgovara.
Gubitnik ne čeka da dođe njegov trenutak da govori.
Pobednik poštuje one koji znaju bolje i trudi se da od njih nešto nauči.
Gubitnik se protivi svima koji znaju više i samo naglašava njihove nedostatke.
Pobednik kaže «Želim da naučim još bolji način za poboljšanje rešenja»
Gubitnik «Ovo je način na koji smo uvek radili i ne postoji bolji».
Pobednik je deo rešenja.
Gubitnik je deo problema.
Pobednik uspeva « videti šumu u celosti»
Gubitnik «gleda samo drvo koje treba posaditi.»
Prema tome,pobednik nikad ne može biti gubitnik sve dok se ponaša i radi kao pobednik, dok gubitnik može biti pobednik ako počne da se ponaša i radi kao pobednik.
Zanimljivo je da se zapitamo kako smo i koliko lično, koliko kao narod, kao nacija i kao država radili i radimo na tome ?
Koliko se i zašto osećamo ili ne osećamo kao pobednik odnosno gubitnik?.
Da li na političkoj sceni imamo i koliko je pogubno lamentiranje u stilu gubitnika?.
Da li je to stvarno tako i zašto je moralo biti.?
Šta ko čini ili ne čini da se kao država i narod prestanemo osećati kao gubitnici.?
Ko nudi pobedničku a ko gubitničku perspektivu za Srbiju.?
Šta vi mislite o ovim pitanjima?
Unapred zahvaljujem na komentarima.