Noću se kao avet probudi i guši me. Vraća mi sve one sramotne misli, tera mi rumen u lice i sve me jače steže. Na bolno mesto upre prstom i pritiska, golom me istinom pljusne u lice i otvori prozor da me hladan vetar otrezni. Eto, tako je surova. I onda kad poželim, ne da mi spavati. Svaki me sekund, kad me san prenese, mune u plećku, da slučajno ne odmorim.
Nekad je mrzim zato što je moćnija i jača, zato što me uvek svlada i uvek je nespremnu dočekam.
Noćas mi je rekla, ne znam da l' u snu ili 'vako dok smo se rvale da će mi uzeti dušu. Rekla je da sam mrtva a da to i ne znam. Svom snagom sam se odupirala, ali ona mi je palila cigaretu za cigaretom i gorela me iznutra. Naterala me je da netremice posmatram noć i gledam kako sunce izlazi.
Ni vode mi nije dala.
Kad je svanulo, hladnom mi je rukom sklonila kosu sa čela i rekla:"Sad možeš da odeš gde ti je volja, ali večeras... još večeras ću se vratiti!"
I znam da hoće. Ponovo bez sna, odmora i predaha i sve tako u krug dok se jednom zaista ne probudim.