Društvo| Mediji| Moj grad

Novi Zemunski klan – stara Zemunska priča

mladen.mladen RSS / 12.10.2008. u 02:01

Blic 4.10.2008. Tema dana

Članovi novog zemunskog klana, čije su vođe sinovi nekadašnjih čuvenih pripadnika prestoničkog podzemlja Gorana Bojovića Amonijaka i Jovana Guzijana Cunera, uhapšeni su u akciji beogradske policije koja ih sumnjiči za organizovanu prodaju droge, ali i brojne pucnjave u obračunu s konkurentskom kriminalnom grupom.

Na čelu novog podmlađenog zemunskog klana nalazi se Nemanja Bojović (24), zvani Hemija. Njegov otac Goran Bojović Amonijak, pripadnik stare garde koji je svojevremeno s Darkom Ašaninom, Đorđem Božovićem Giškom, Zoranom Šijanom i ostalima vedrio i oblačio srpskim podzemljem, likvidiran je u septembru 1992. godine. Šesnaest godina kasnije, pokušano je i ubistvo njegovog sina... etc.

Dalje u tekstu se navode imena ekipe, ko se sa čime dovodi u vezu i sl. (vidi ceo tekst u Blicu i ovaj)

A može i ovako da se kaže...

Osvit 90-ih. Zemun. Gornji grad. Ćošak. Kasno proleće i rano leto. Od Ćoška, pa ukrug 500 metara, i Ćenta, i Tref, i mnogi za koje ste možda čuli, i neki za koje ste, nažalost, sugurno čuli deset i više godina kasnije (ovde su devedesete počele mnogo ranije). Tek navršeni desetogodišnjaci, T. i ja, činili smo jezgro bande u kojoj su se ostali članovi menjali, dolazili i odlazili, nailazili, bili izbacivani ili pozivani. Nas dvojica smo uvek bili tu. Pre je to bila hajdučka družina nego zemunski klanić, jer, bili smo sezonci, okupljali smo se kada prva trešnja zacrveni i rastajali se kad i poslednja satruli (o zimskom okupljanju biće reči u nekom drugom blogu). Po zemunskim baštama Gornjeg grada vodili smo drugare iz zgrada, vršnjake iz odeljenja, i naravno, klince iz kraja, kako to već obično biva u bandama. Neki su bili toliko mladi da smo ih morali dodavati jedan drugom preko taraba, žice, i do prvih grana. Jedini uslov da idu sa nama bio je da ne lome grane trešanja.

Par tih dečaka bili su mi simpatični, ali jedan je bio poseban. Mislim da ga je i T. voleo najviše od svih. Imao je dobre oči, bio je plav i bio je tih. Ostali su umeli da se naljute, da nas opsuju pa onda beže, ali mali N. bio je zaista drugačiji od ostalih. Znali smo da nema oca. Iz priča starijih od nas čuli smo po neki detalj o očevom životu, ali to sve nije bilo važno. Bilo nam je drago kada je sa nama.

Sezone trešanja su dolazile i prolazile, zime su bile hladne i gladne, i bio je rat, i bile su izbeglice, i nule, i marice, i nije bio hleb, i mleko, i meso nije bilo, i struja nije bila... Ali kad prva trešnja zacrveni sve je nekako nestajalo i u očima od tih dana ostala je samo nepokošena trava, bicikli, MTV, Guns-i, i samo sunce između grana, i koštice koje u luku lete ka zemlji. Mali N. je već bio u školi, mi smo bili u sedmom, i od razredne smo naučili oznaku za amonijak pa pokazali njemu. Mali N. je NH4 napisao na nekom zidu, pa drugom, i dobio nadimak.

Prošlo je još par godina, i SKC, i Rupa, i žurke, i trava, i RnR (seksa baš i nije bilo, o sebi govorim), starija ekipa se razišla sa Ćoška, neki su prestarili, neki izginuli, neki robijali, neki putovali po Evropi, Nemačkoj dakako, i sada su ih na Ćošku zamenili klinci, isti oni sa početka ove priče. Odavno mi se niko od njih nije javljao ni pogledom, osim kada se sretnemo nasamo, jer, čupavi lik može da naškodi statusu u društvu. Mali N. se javljao.
I jednoga dana u godini Protesta, prošao sam pored Ćoška sa bratom A. iz donjeg Zemuna, iz centra, njihovim vršnjakom. Svi su sedeli tamo. Mali N. se javio, kao i uvek, i kao uvek, jedini. Pomenuo sam nadimak, onako, bilo mi je drago, ali... brat se izbezumio: Hemija?! Pa znaš ti ko je on?! Znam, mali Nemanja... Tada sam čuo prvu priču, čini mi se da je pomenut bio i nož. Tada nije mogao imati više od trinaest. I opet će proći preko deset godina pre nego čujete i taj nadimak, ako niste iz Kraja.

Onda je prošlo još par godina, čuli ste, nažalost, za još neka imena iz Kraja, ja sam venčao T. i rodio mu se sin M, na Ćošak su zaseli neki novi klinci, pa divljali, pa nestali, pa došli drugi, a oni naši klinci su i dalje ostali klinci - i dalje se nisu javljali. Mali Nemanja jeste. Moram da napomenem: ne zovem ga mali Nemanja zato što sam stariji, zovem ga tako iz milošte. Te njegove oči, dečaka, u travi zemunskih bašta, uvek ću da pamtim. Neki dečaci ostanu zauvek mali, jer ostaju dragi, i kada izrastu viši od vas.

I otprilike tada, izvesna Plava Saška kod Bulića priča o Ljubi, Giški i ekipi, i kako je ona prava ljubav Amonijaka, jedina, i da je čula da tamo ima neka kao žena, i da ima sa njim nekog sina. Sedim sa sestrom i gledam, i slušam, i loše nam je, i izgovaramo u ekran: Nemanja! Alo! Ne-ma-nja! kao da će nas čuti, kao da će da nauči ime tog tamo nekog dečaka. I pričamo koliko je loše, koliko je strašno, ako je on to video. I da, znam, svi mi odrastamo sa ranama ovim i onim, i ne postajemo svi Hemije, bla bla bla. Ali, ne rađamo se svi isti. Svi ti klinci bili su mi dosadni i nesimpatični i dok su bili dečaci. Sa Džonijem, takođe pomenutim u tekstu Blica, igrao sam basket i bio mi je OK, samo OK. Ali, možda sam ja lud što ću ovo reći za dečaka sa kojim nikada nisam pričao, niti proveo ukupno ni sat vremena za poslednjih 15 godina, ali znam – mali Nemanja je rođen dobar. To znam. Video sam mu u očima još onomad, u baštama.

Poslednjih godinu dana, možda malo duže, mali Nemanja je vozio velika siva kola i javljao se u prolazu, iz kola. Čuo sam da je uradio loše stvari. Čuješ po Kraju priče i kada ne piše u novinama, i kada murija ne izdaje saopštenja, i kada murije nigde nema, čuješ priče, i kada ne sediš na Ćošku, i kada nisi iz ekipe. Za priče postoji zakon, i policija, i sud, i dokazi, i to je u redu. Svako radi svoj posao, svi navedeni, i mali Nemanja, i nemam problem sa tim.

Ali imam ozbiljan problem sa celom tom Pričom. Još jednom Pričom. Još jednim klanom. Još jednim?! Pa valjda je sve to onaj jedan isti! Ovaj jedan isti! Generacije se smenjuju i ništa se ne menja decenijama! Pa nije valjda sve od Zemuna ovaj bedni Ćošak što ga gledam sa prozora! Ćošak dočekuje i otpraća nove generacije i niko ništa ne preduzima! Već postoje čitave dinastije, sinovi sinova, i sve zna, sve se uvek zna, i sve se nastavlja! I trafika, pa kola, pa lobanja nečija, pa utoka, pa dva kila, pa pucnjava, pa dve godine ničega, pa pucnjava, pa se neko doseti da ih pohapsi! Kada bih ja tako radio svoj posao, pa... ne bih ga radio, ili mi bar niko ništa ne bi plaćao.

Puštaju nas odavde, iz Kraja, oko Ćoška, da se rađamo i radimo šta nam je volja, pa, kad neko jednog dana pretera, onda će oni da mu podseku krila! O da, oni će... da ne kažem šta... Kada se rodi muško dete, rodi se samo zato da bi jednog dana pucalo, tuklo, bilo hapšeno i tučeno. Ubijalo, ili bilo ubijeno. Ne, ne završi se svaka priča ovako. Neki postanu automehaničari, panduri, šoferi, prodavci, glasaju za radikale i naprave dete ili dva. Stereotip je, valjda, sinonim za geto.

Moja osnovna škola, zgrada pored Ćoška, odškolovala je tako čitave generacije Klana. Jednoga dana, sa prozora, video sam tadašnjeg ministra Vuksanovića kako sa svitom i pratnjom i kezovima izlazi iz škole. Uveče je ta poseta bila i na vestima: sprečimo nasilje bla bla bla. Između slike Ministra sa prozora i Ministra na vestima, istog dana, na istom mestu, sa istog prozora, viđena je scena istim očima: jedan dečak je šutirao drugog i lupao mu šamare, dvojica su stajala sa strane i smejala se. Peti ili šesti razred. Ironija? Ne. To se dešava svakoga dana, Ministar je tu tek slučajni usputni događaj, kao kada bi stigao ugalj, ili prošao autobus, ili pao sneg, ili duvao vetar, ili opadalo lišće, ili se komšija vraćao sa posla... Sve je tu tek da osveži isti kadar: dečak šutira drugog dečaka, i dvojica sa strane, smeju se.

I Priča se nastavlja... I malo mi je, da prostite, pun kurac i novinara, i murije, i poštenog sveta. I mnogo mi je drago bilo kada sam pročitao komentare iza novinskog teksta. Uostalom, sećam se, na samom kraju te emisije kod Bulića, posle svih hvalospeva o legendama Kraja, ovakvog dijaloga:

Vanja: Ti u knjizi pominješ da iza svega toga ima i ona tamna
           strana medalje tih žestokih momaka... Nešto ih je tištilo...
Plava Saška: Da, jeste... Tištilo ih je to što su svi morali da rade za miliciju.

Umesto epiloga

Ovu priču sam bio skoro dovršio dok sam čekao T. da svrati sa ženom, i nisam mu je pomenuo. Ipak, pitao sam ga... Reče mi da se sa ocem danima pred hapšenje smejao pandurskim kolima koja se kao kriju po Kraju. Reče mi da je tri dana pred hapšenje video pandura kako legitimiše malog Nemanju. I reče mi: jebeš mi sve ako oni uopšte znaju šta rade!

O malom Nemanji nismo pričali godinama, a T. se okrenuo ženi da joj objasni u čemu je stvar i zašto ne zvučimo kao da nam je sve to u redu: Jebote ovi ostali klinci ne umeju da se jave na ulici, kao ne znamo se! Mali Nemanja se uvek javljao. Jedini je on, od svih njih, OK tip. Jebiga.

A svih ovih godina bio sam ubeđen da su se njemu javljali! Ima kratku kosu, pa kao... Istog trena znao sam da ću objaviti ovu priču. Nisam umislio. Nemanja je zaista jeste zaslužio.



Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

jamari jamari 22:30 12.10.2008

munze

Logovanje je bilo beskrajno naporno, pa izgubih misao koju sam planirala da napisem... Eto, neka ovaj put bude dovoljan satrovacki nacin interpretiranja moga imena, kao svojevrsna pohvala tebi, meni, Nemanji, T.-u i svima onima koji su rasli u Kraju, a i dalje se osmehnu kada kazu : Zdravo...
kolkojesati kolkojesati 20:38 13.10.2008

+++

jedva se i ja al zbog okolnosti drugih.....
.....zar ne bi bilo bolje rijama? nema veze

j**u vas emocije dragi zemunci...............il meni mozda nije jasno.......recimo da je tako....
jamari jamari 21:49 13.10.2008

Re: +++

Ma, bilo bi... Ali, potrosih sve ideje dok sam trazila korisnicko ime, jer su sva kojih sam se setila bila zauzeta... I onda dodje moj verenik i ukuca ovo i to prodje! A covek nije Zemunac, oprostite mu :)
mladen.mladen mladen.mladen 22:50 13.10.2008

Re: +++

j**u vas emocije dragi zemunci...............il meni mozda nije jasno.......recimo da je tako....


1. molim da se na mom blogu ne skrembluje jebanje i sl. onda kada je neophodan deo/začin rečenice, tj. predstavlja sasvim odgovarajuću imenicu/glagol/prilog (kao npr: do kurca, u kurcu, do jaja, jebe te pa nesto...)
2. pisao sam domaćinu baš danas da zaista nema smisla to ulogovavanje kada već već ovaj tekst, i ostali tekstovi, sa sve komentarima, ionako nigde neće biti objavljeni, osim na ovom blogu
3. ovo neko čita! ju-hu!
kolkojesati kolkojesati 22:12 13.10.2008

+++

ne budi toliko nasmejana.......kvaris mracnu atmosferu price........nije mracna????? ok.....

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana