Sinoć je obeležena 17-to godišnjica Lige socijaldemokrata Vojvodine. Bila je to prilika da se sretnu mnogi stari članovi, osnivači stranke, njihovi prijatelji, stranački - koalicioni prvaci, bivši lideri DOS.a, gosti....! Bilo je, kako je to uobičajeno, telegrama – čestitki sa teritorije cele bivše Yuge, bilo je raznih pri-sećanja, naravno i švedskog stola sa raznim djakonijama.....
Reklo bi se ugodna noć, sa prijateljima...
Ipak iza tih 17 godina postojanja, trajanja i opstajanja Lige, stoji daleko više od svečarskog obeležavanja, a nije sinoć bilo prigode da se o tome progovori, pa eto Bloga o njima-nama!
Liga socijaldemokrata je jedna od retkih, a svakako prva partija, osnovana izvan beogradskih centrala. Nije nastala kao frakcija, ili krilo neke od postojećih partija, već je osnovana sa vrlo jasnim programom, povratka osnovnih vrednosti autonomije Vojvodine i prava njenih gradjana da sa-znaju „Di su njihovi novci ...?“. Tih 90-tih godina sada već prošloga veka, režim Slobodana Miloševića i njegovih satrapa, ne samo da je uzimao (otimao, krao, švercovao, ucenjivao.....) već je i trošio onako kako se njemu činilo da treba u državne i privatne svrhe...Podsetimo se samo piramidalne štednje, raznih „Dafiment „ i „Yugoskandik“ banaka....kao i svega drugog. Daleko bi nas odvelo nabrajanje. Nisu ni sami Vojvodjani bili nevini u svemu tome...Setimo se Kertesa, Zelenovića, Radomana Božovića (hoće li njega neko nekad spomenuti?), Milorada Vučelića....pa sve do nevinog (?) Brane Crnčevića...Sve vojvodjanski kadar!!! Ipak prva, a jedno vreme i jedina partija koja je izašla, sa možda najboljim političkim i socijalnim (a marketinški svakako ubedljivim) sloganom bila je LSV !
„ TAČKU NA PLJAĆKU !“
Drugi važan deo njihovog partijskog programa, svakako je bila antiratna politika, politika koja se vrlo precizno profilisala, a posebno u delu koji se tiče ljudskih i gradjanskih prava. Pravo na različitost, što je za samu Vojvodinu bilo daleko razumljivije, prihvatljivije i neophodnije, u odnosu na ostatak Srbije, koji nije osećao taj „manjinski“ problem...
Njihov stav (LSV-a) prema zločinima, pa samim tim i zločincima, prema saradnji sa Haškim tribunalom, prema lustraciji.....morao bi da bude konesuzualno prihvaćen od svih onih partija koje preferiraju da su pro-evropske, moderne!
LSV je prošla kroz svojih 17 godina postojanja vodjena i navodjena svojim harizmatičnim, vrcavim, duhovitim, ponekad neshvaćenim, ponekad namerno loše tumačenim, ali svakako posebnim, predsednikom Nenadom Čankom.
Ekonomista po obrazovanju, muzičar u slobodnom vremenu, stručnjak za marketing....
Nenad Čanak nikoga nije ostavljao ravnodušnim, ni svoje prijatelje, a još manje neprijatelje. Njega ili mrze ili vole, ili mu zavide, ili mu se dive, ili ga osporavaju ili ....
Sve je kod njega izmedju dva ILI.
On je vodio stranku snagom svog političkog instikta, često praveći ustupke ili kompromise, vešto bartajući činjenicama ali i mitovima, a sve sa ciljem očuvanja autentičnog vojvodjanskog, političkog, mišljenja. Beogradske stranke, lideri tih stranaka-preciznije, svi od reda, pokušavali su, pa i dalje pokušavaju, da ga odmaknu od vlasti i veoma jakog (doduše nevelikog, ali bitnog) biračkog jezgra u koji su se ušančili on i LSV . Posebno su to radili u intermecu izmedju dva izborna ciklusa, republičkog, pokrajinskog ili lokalnog, svejedno. Za razliku od mnogih drugih vojvodjanskih stranaka, koje su u medjuvremenu nastale na talasu autonomije Vojvodine, a koje su kako nastale, tako i nestale, LSV, od 2000-te godine u različitim varijantama, opstaje na vlasti i ne samo da opstaje, nego i sprovodi deo po deo svog programa. Ne ide to tako brzo, onako kako bi Ligaši hteli, ali ide....Povratili su deo autonomije, povratili su svoje mesto, mesto Vojvodjana u Pokrajinskom parlamentu, gde se, za sada, govori na šest službenih jezika....povratili su deo svega onoga što jeste njihovo pravo na specifičnost. Nisu naravno puno toga još uradili, te je tako još uvek moguće da se Velja Ilić, kao resorni ministar i dalje šepuri sa „tajnim“ koncesijama oko auto puta podarenim mimo znanja i volje vojvodjanskih predstavničkih tela, ali nije tu kriva LSV, već Veljini koalicioni partneri.
Moglo bi se nadugačko i naširoko o mnogim aspektima politike koju je vodila LSV, ali ono što se mora priznati svakako je dosledno poštovanje programa u borbi za razvoj demokratije u Srbiji, za njenu decentralizaciju, kao i borbi za ljudska i gradjanska prava. U mnogim širokim ili manjim koalicijama LSV nikada nije odstupala od svojih osnovnih načela. LSV nikada nije stupala u koalicije ili delila vlast sa strankama koje su činile okosnicu režima S:Miloševiča, kao ni sa nacionalističkim partijama. Njoj su uvek bili draži koalicioni partneri, manje ili regionalne partije, ali se nije libila ni sporazuma sa, na jednoj strani vodećom partijom u Srbiji DS-om, ili sa njenom frakcijom, a potom i partijom LDP-om. LSV je po svemu autentična partija, partija dostojna poštovanja jer je uspela da se sačuva i očuva svih ovih godina.
Znam, mnogi će mi staviti primedbe zbog ovog teksta! Znam reći će da sam subjektivan, jer smo Nenad i ja višegodišnji, ne samo politički, prijatelji i sličnomišljenici. Ipak ima nečega u LSV-u , čega nema u drugim partijama – neformalnost, spontanost i srdačnost kada Vas prihvate kao prijatelja.
Uprkos mnogim teškim, ali i lepim danima provedenim sa njima i sa Nenadom, najmanje što mogu da uradim za sve njih je da im posvetim ovaj Blog, jer bez LSV-a i Nenada na političkoj sceni Srbije sve bi bilo drugačije.
Od LSV-a, kao i od Vojvodine očekujem daleko veći učinak u promenama koje nas tek očekuju, a koje će doprineti da se konačno nadjemo u velikoj porodici evropskih država.