He awoke and wanted Mars. (Philip K. Dick: We Can Remember It for You Wholesale)
Mitovi počivaju na činjenici da vreme i od najvećeg očaja napravi zanimljive priče. Sa protokom godina stvari koje su nam događale poprime tu patinu mita, kao što i starost i trulost gradova deluje privlačno. Odnosimo se sa mešavinom strahopoštovanja i divljenja prema Haussmannovom Parizu i viktorijanskim kućicama na tragovima bivše Imperije između ostalog i zato što imaju tu sreću da ono što ih je proizvelo nije sada i ovde.
Isti taj fenomen postoji i na ličnom planu. Nigde nisam bio nesrećniji i utučeniji nego za svoje četiri godine u Beču, a sada kad pomislim na Beč asocijacije su mi Maroni, Glühwein, sneg u okićenom i ukrašenom decembru, krugovi tramvaja jedinice i dvojke oko Ringstrasse uz gledanje ljudi, ukrasa i istog tog snega, pogled na Hofburg kada se sa Grabena skrene na Michaelerplatz, i, možda pre nego bilo šta drugo, most preko Dunavskog kanala koji me je vodio do kraja grada u kojem sam stanovao, most zvani Aspernbrücke.
Vraćao bih se kući, u bivšu sovjetsku okupacionu zonu, iz glamuroznog centra, i išao bih često pešice preko Aspernbrücke, gledajući mutnu vodu Kanala, prolazeći pored kupole bioskopa Urania. Na tom mostu sastaju se prosperitetni Beč i Beč onih poput mene, onih koji u njemu nisu rođeni ili onih koji u njemu nikada neće biti sasvim kod kuće (živeo sam u jevrejsko-gastarbajterskoj četvrti). Pošto sam stanovao na nekoliko koraka od Kanala, moja bečka egzistencija u dobroj meri bila je vezana za mostove, pogotovu Aspernbrücke. Taj most sam po sebi nije ništa posebno. Čelično-betonska konstrukcija, rutinski napravljena, preko koje prelaze i vozila i pešaci, daleko od najlepših bečkih i svetskih mostova, samo jedan od mnogih u tom delu grada, i to je to. Ali taj me je most vodio od Schwedenplatza prema kući.
I bilo je zgodno sedeti na klupama ispod Aspernbrücke leti, kada je nerashlađeni stan na gornjem spratu zgrade bio pretopao. Jednom sam sa dvojicom prijatelja proveo celu noć na jednoj klupi ispod mosta igrajući table (backgammon), uz ponešto hrane i pića. Kada je u zoru došla policija da vidi šta radimo, prisustvo mog prijatelja u odelu, sa kravatom i lulom u zubima poprilično ih je zbunilo. Ipak, dovoljno dugo hodajući gradskim ulicama, navikli su na urbane anomalije. Okrenuli su se i otišli. Ono što ljude privlači gradovima upravo je ta nepredvidljivost doživljaja. Šta će nas danas zadesiti? Šta ćemo danas videti? Ispod istog mosta u različita vremena dešavaju se sasvim različite stvari.
Od svih slika iz moje bečke prošlosti sećanje mi pokazuje samo one koje je izabralo. Memorija je, kao što znamo, selektivna. Siguran sam da je bilo dana kada sam hitao preko mosta, na dosadnoj bečkoj kiši, pokušavajući što pre da ga pređem, ne obazirući se na metafizički značaj koji mostovi znaju da poprime u književnosti, i inače. Ima dana kada je most samo most, ali tih se dana jednostavno ne sećam. Znam da postoje, da su postojali, i da sam ponekad, zapravo često, preko mosta prelazio utučen, isfrustriran ovim ili onim, mrzeći njegovu konstrukciju, kola koja se po njemu kreću, ljude koje presrećem i koji idu u suprotnom smeru, i da bi priča o Aspernbrücke sasvim drukčije izgledala kada bi se u nju mogli uključiti potisnuti momenti.
Ipak, svaki put kada pomislim na Aspernbrücke, prvo što mi se javi jeste uvek ista slika, ulepšana i uvijena, kao da u mojoj svesti želi da osmisli postojanje i tog mosta i tog grada. Decembar je, noć, sneg lagano pada a ono što se već akumuliralo na pločniku škripi u dodiru sa čizmama. Vazduh je čist, hladan, ali ne previše hladan. Išao sam u bioskop, gledao neki film dovoljno zanimljiv da me drži u mislima na povratku kući, sve do Aspernbrücke. Negde na sredini mosta trznem se iz misli, stanem uz ogradu, okrenem se prema Schwedenplatzu i drugim mostovima. Metro prolazi kroz tunel koji ide uz kanal, sve ostalo je mirno, vrlo malo prolaznika i vozila. Zima je, sneg. Gledam bečka svetla, obogaćena božićnim i novogodišnjim, decembarskim ukrasima, i na nekoliko minuta grad, koji u normalnim okolnostima doživljavam kao izvor svoje mizerije, jednostavno ima samo jednu jedinu karakteristiku do koje spoznaja može da dopre, a to je lepota. Most gubi sve ostale funkcije, i ostaje u svesti samo kao medijum za prenošenje zimske idile.
Gledajući prema zapadu sa Aspernbrücke, čak i u snežnoj zimskoj noći, vidi se ili nazire niz drugih mostova, koje ljudi koriste isto kao ja, a istovremeno sasvim različito. Jedna od glavnih čari gradova upravo je polivalentnost upotrebnih funkcija elemenata od kojih su sagrađeni. Svaki objekat u sebi nosi ne samo jednu funkciju, jednu priču, već čitav niz ponekad međusobno prividno nedodirljivih funkcija i priča. Grad je metanarativ u kojem nijedan most, nijedna zgrada, nema samo jedno značenje, već niz mogućnosti koje u sebi kriju, koje se prepliću, sukobljavaju, i svojim bogatstvom asocijacija omogućavaju da ljudima isti objekti budu uvek iznova zanimljivi, pošto ih u različitim okolnostima mogu doživljavati na različite načine. Upravo taj proces neprekidnog otkrivanja, to neiscrpno bogatstvo formi i značenja koje se formira oko jednog jedinog objekta, tera ljude da grade gradove, mesta za koncentraciju bede i mizerije, ali i bogatstva, kulture, dijaloga.
Aspernbrücke za mene i, pretpostavljam, mnoge druge moje bivše sugrađane, nikada nije bio samo most, ali ni metafora, već konkretni povod za apstraktni rad mašte.