Špice od narandže

milansydney RSS / 01.10.2008. u 02:23

 

Baš kada sam mislio da sam bezbjedan i siguran u dalekom svijetu, jer proljeće je počelo, dani su svjetliji i duži, i ove godine nema potrebe za antidepresivima, jedna toliko bezazlena stvar me vratila u realnost i ispraznost ovog puta ka nečem boljem i nekom, biću iskren, bolje plaćenim životom. A baš sam mislio da je konačno to to. Prevario sam se.

Rijetko kad jedem narandže. Ne volim njihov ukus i svu složenost koja dolazi prilikom odpakivanja istih. Prvo imate koru koja nekada zna biti toliko tvrdoglava i sjedinjena sa tijelom voćke da svi vaši pokušaji da ih odvojite postaju uzaludni. Kada jednom i uspijete, voćka vas mrzi i vraća vam na ružan način tako što šalje žut sok ka vama i vašoj košulji. Onda dolaze one tanke, bijeličaste niti koje morate očistiti ako hoćete da pojedete ovo čudo prirode. Ne znam da li u našem jeziku postoji riječ za ove končaste dijelove. Sve ovo se radi jer ste svjesni da ponekad, umjesto cigareta i alkohola, morate unositi vitamine u organizam. I onda dolazimo do njihovog veličanstva, špica od naranže. Špica, mi je tako zovemo u Crnoj Gori i ne mogu pronaći bolju riječ. One su najveći razlog što mrzim narandže. Nekada ih ima jako mnogo u jednom kokotu da jako često cio plod završi u kanti za smeće. Kokot, još jedna riječ iz Crne Gore, barem iz kraja odakle potiče moja majka, kojom se najčešće naziva muž kokoške ili jedan perfektno upakovani dio naranže, brižljivo izmjeren za zalogaj. Ne znam kako se kokot kaže u dijelu zemlje iz kojeg dolazi moj otac jer ga nikada nisam vidio da jede narandže, još manje govori o njima. Moj otac je rijetko jeo voće, više je volio pršutu i njeguški sir . Volio je ispušiti cigaru ili dvije posle obroka. Ne znam da li su manjak voća ili cigare uzrok njegovoj bolesti danas. To nikada neću saznati ali nije pravedno da čovjek koji u životu bukvalno  nikog nije povrijedio oboli od teške bolesti.

Moj je otac veoma inteligentan čovjek i dosta često sam mu potvrđivao ono o čemu mi je govorio samo zato što nisam mogao dosegnuti visine njegovog uma. Nikada nisam htio biti kao on jer ne bih imao dosta prijatelja, svi bi me se plašili. Zašto onda ni danas nemam mnogo prijatelja?

Moji roditelji žive zajedno već više od 40 godina. Ja nikada nisam prisustvovao razmjenjivanju nježnosti među njima. Majka potiče iz veoma konzervativne staro-crnogorske porodice pokraj jezera, i za njih su nježnosti rijetkost. Mislim između supružnika. Mi djeca smo dobili svu nježnost ovog svijeta od nje. Za oca su nježnosti vjerovatno bile samo traćenje vremena. On u to ne vjeruje, ali ga to ne čini ništa manje nježnim od bilo kog drugog.

Prošle sam godine posjećivao oca u bolnici, tu je bila i majka. Otac je ležao na krevetu i baš smo izlazili iz njegove sobe. I onda sam prisustvovao nečemu što je prevazišlo intenzitet svakog poljubca ikada opisanog u romanu ili filmu. Majka je jako stegla očeva stopala pokrivena bolničkim čaršavom. U njenom se licu odslikavala velika briga ali i velika ljubavi za ovog čovjeka sa kim je provela "vijek".

Samo je rekla: "Čuvaj se pile". A ja sam plakao. Jedna potpuno svakidašnja situacija i nesvakidašnji gest od strane neranjive, hrabre, crnogorske majke. Ovaj je tren odslikao svu ljubavi svijeta.

Nego da se vratim narandžama. Danas sam zagrizao u kokot od jedne. Bilo je dosta špica u njoj I nisam je mogao jesti. Kada sam bio mali majka je znala očistiti sve špice iz narandže ne bi li me privoljela da je pojedem. I uvijek bih je pojeo. Ovih dana, svaki put kada posjetim svoje roditelje i kada se ujutru probudim u svježe opranim čaršavima, posebno ispeglanim za moj dolazak, ja na stolu nađem očišćenu narandžu. Majka je u bašti, pije kafu i ja ne mogu a da ne primijetim da je isključila telefon kako me niko ne bi budio dok spavam.

Nikada neću biti u stanju da im se dovoljno zahvalim za sve nježnosti i svu ljubav.

Ne mogu a da ne primijetim da je svakog puta kada ih posjetim, na njihovim glavama sve više sijedih vlasi i to me plaši. Plaši me da ovi divni ljudi neće zauvijek biti među nama.

Plaši me što jednog dana neću imati mogućnosti napustiti svakodnevnicu i ući u bajku pa makar to bili samo na par dana. To je moja klinika za oporavak, svaka posjeta mojim roditeljima.

A miris će me narandži uvijek podsjetiti na nježne ruke moje majke.



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana