Sinoch, udishuchi svaki peti udah, jer ona chetiri mi krade prizor i zvuk, te gledajuchi Chigru sa jezikom poliglote koja se vrti po svemirskoj bini sleteloj na Ushche, pomislim: E bre, Tata Choveche.. pa ovaj Mick je tvoj ispisnik zamalo..
I ? Kako to da izlazeci i nadoknadjujuchi sve propushtene udahe ponavljam: nikad bolje, nikad bolje, ovo je fantazija. Pa jel sme to tako? Odakle Micku onaj neuhvatljivi pokret kukova (podsetio me na Jasminu), odakle Lizi onaj bozhanski glas koji nas je sve odigao bar metar od zemlje? Iz koje dimenzije je to stiglo?
Sagorevaju me, pokrechu me.. odakle mi snaga da ovoliko djuskam?.. hochu joooooshhhh !!!
Shto me odjednom spopala Glad?
A kum Vuchko pored mene, veliki poznavalac svetske scene, nizhe koncerte ko indijanac skalpove, stoji bez rechi, bez pokreta i chujem kako izgovara najsvetiju srpsku pohvalu: Jebem mu mater..E, vala bash..
Energija je josh tu.. Kruzhi po meni.. Idem da je pretochim u prigodnu pantomimu i doruchak voljenom bichu.. biche to doruchak koji utoljava svaku vrstu gladi.. naravno, uz pomoch pantomime iz snova.
A, Tebi Mike.. svaka chast.. i naravno.. svaka ti se dala…