Ko je pročitao moj profil zna da imamo vazda vazda životinja [(trenutno brojno stanje 6 pasa i 6 mačaka i 1 kornjača (tri su otišle svojim putem)]. Ko čita moja pisanija zna da ne pišem blogove o našim ljubimcima (mi ih tako ne zovemo). Malo stvari je dosadnije nego kad "vlasnik" psa/mačke/papagaja (kaj god) uzme da drži banku o njegovom, dakako, specijalnom primerku. Nemam nameru da kršim to samonametnuto (no pets) pravilo. Međutim, rizikujući da ispadnem trivijalan, želim da podelim jednu priču o mačetu, koja me "muči" evo sad već sedam godina, ne bi li možda dobio odgovore na pitanja koja iz priče slede, a koja (pitanja) su predmet čestih (skoro pa filosofsko-religioznih) rasprava između Fu i mene.
Digresija: tako mali mačići bez majke umiru od uremije jer bez nadražaja ne umeju ni da piške. Tako da je prva stvar koju je Fu (iskusna mačkarka i kučkarka) uradila bila da mu vlažnom maramicom pređe preko piše. Prosto smo mogli osetiti njegovo olakšanje kad je žuti "vodoskok" krenuo iz njega.
Nismo imali pipetu u kući i jedino prikladno što smo mogli naći kao alat za hranjenje je bila mala plastična, odavno prazna, bočica kolonjske vode sa konusnim vrhom. Oprali smo je alkoholom, vodom, prokuvali je, međutim nešto mirisa je moralo ostati. Njemu to nije smetalo, a njegovu ljubav prema svim "hemijskim" mirisima, zbog čega je dobio nadimak "Chemical Ali", objašnjavamo tom bočicom.
Ime Sarma je dobio jer smo ga, zbog krhkosti (nemaš za šta uhvatiti), uvijali u peškir prilikom hranjenja [osim toga sarma je (još jedna) zajednička reč u maternjim nam jezicima]. Šanse da tako malo mače preživi bez majke su prilično slabe, otud naša sreća (za sreću je potrebno malo), dakle, otud naše veliko radovanje kad je Sarma, stenjući, iscedio iz sebe prvo govance, manje od nokta na mom malom prstu - siguran znak da funkcioniše.
Elem, kao što rekoh na početku, Sarma je danas jedan odrastao i zaista neobičan mačor (to možete, a ne morate da verujete), čija je najmanja neobičnost ljubav prema vodi (insistira da bude u tuš kabini dok se tuširam, voda mu je omiljena igračka i pije isključivo šapom). No, to je lako objasniti - više nego verovatno, odnosno sasvim sigurno, ima gene Van mačaka, poznatih takođe kao swimming cats. [I] nisu te neobičnosti predmet ovog pisanija (ovaj uvod spada u ono što sam kritikovao u prvom pasusu:-))).
Događaj
Sarma je u početku bio izolovan od ostalih mačaka, jer su te ostale bila jedna porodica (mama, tata i troje dece, sve odrasle mačke) i plašili smo se ne samo da ga neće prihvatiti nego da će ga maltretirati. Smestili smo ga u tzv. gostinsko kupatilo, a dosta vremena je provodio u mojoj radnoj sobi i hodniku između te dve prostorije. Nekoliko dana pre događaja koji nam (i dalje) predstavlja svojevrsnu misteriju, mačor Riči se fatalno razboleo (bubrezi), te da bi imao mira preselili smo ga u moju radnu sobu. Sarma nije mogao smetati Ričiju jer ga se plašio (Riči je bio ogroman beli poludivlji mačak - nije bio mazan tip).
Jedno popodne Fu, da bi obradovala bolesnika i eventualno ga ubedila da nešto jede, je obarila dve pileće džigerice. Naravno, druga je bila za Sarmu da se ne bi osećao diskriminisan. Poslužila ih je na dva tanjirića u pomenutoj radnoj sobi gde sam ja nešto kuckao na kompu, stavivši tanjiriće na neka pola metra udaljenosti jedan od drugog. Sarma je odmah dotrčao i počeo da jede iz onog bližeg vratima (takođe bližeg od odakle je došao - kupatilu). Riči se dogegao sa jastuka na kome je ležao, pomirisao i jedno vreme bespomoćno gledao tu džigericu da bi se potom vratio na svoj jastuk.
Sarma je sasvim mirno pojeo svoju porciju, a onda se polako prišunjao Ričijevoj da bi je naglo zgrabio i supersoničnom brzinom otrčao u "sigurnost" svog kupatila. Oboje smo videli šta se desilo (Fu je bila kod vrata) i pošto smo prvo prasnuli u smeh počeli smo jedno drugom da postavljamo pitanja: kako taj mali jedva dvomesečni mačorčić zna ili ima svest o tome šta je njegovo? Kako zna da je to što radi nešto loše, da treba da beži posle krađe? Odakle mu svest, ili šta li, o krađi? Postoji li nekiji mačji (životinjski) moral?
Šta vi mislite?
P.S. Danas, kao odrastao, Sarma ili bilo koja od naših mačka se ne ponaša tako. Kad neko nešto ostavi u svom tanjiru, druge mačke dolaze i dovrše to ne vukući "plen" u neki svoj safe haven. Mi tom događaju sigurno ne bi dali značaj da Sarma nije, samo pola minuta pre nego što će ukrasti, relaksirano jeo svoj deo tamo na licu mesta - da je recimo i svoj deo odneo na "sigurno" ali ovako nam izgleda zaista čudno.