Došao je i taj dan.
Put za Pulu.
Na takmičenju su učestvovali svi izuzev Makedonaca i Kosovara /nisu imali love za put i smeštaj /.
Strpaše nas u neke bungalove, sve lepo i čisto.
Pored kreveta lampa, i nikada dovoljno ćebadi. Klasika. Na recepciji hotela gde smo klopali, radila je extra super sexy pegava crvenokosa plavooka devojka, od oko 23-24 godina. Ispod bele košulje super recepcionarske sise, onaj tip sisa čije bradavice gledaju ka gore, ka vašoj bradi, a ne kolenima. A noge...hteo sam se zabiti ispod recepcije i maziti joj perfektne noge...ONA je zapravo jedino čega se sećam sa tog takmicenja, zapravo sećam se i da sam prvi put video turiste iz Skandinavije u sportskim carapama i sandalama. Na turniru smo ga izduvali, bili četvrti. Jebiga.
Tog leta sam prvi put solo letovao....i prvi kompleks nabio sebi : OGROMAN NOS ! Toliko sam bio nesrećan zbog velikog nosa, da, kad god bih sa nekim pričao - trljao bih oko, da šakom zaklonim njonju. Postajao sam poprilično neurotican.
Da, letovanje na planini...Išli smo na Taru, 14 dana, ista ekipa sa šaha. Pamtiću po dva dogadjaja: Upoznao sam Igora, Srbina iz Frankfurta, kojeg smo zvali ČARAPAMEN, jer je nosio iste bele sportske čarape dok ne bi pocrnele po tabanima, a onda njima šamarao dva debeljka iz naše sobe./ neka dva brata, posle sam čuo da su postali krimosi, sada bi oni njega šamarali mecima po kolenima /. A druga stvar - prvi put u životu sam startovao neku devojku. Naravno, na debilni način.
Elem. Zvala se Marija. Trinaest dana sam buljio u nju kad god bih je video, a ona bi uzvratila pogled tu i tamo. I onda, veče pred polazak kuci, odlučih da je startujem, smisljajuci strategiju za jutro. Genijalan plan: Poslednji dan. Još doručak, i pakovanje, i noga u dupe. Stavio sam papir i olovku u džep, i krenuo na doručak.Uvek smo čekali da nam otvore vrata od sale za ručavanje, stao sam iza nje i čekao.
Prvobitna ideja je bila da napišem svoj broj telefona, uz "pozovi me", i da joj dam. Koliki sam debil bio, dobro da mi nije palo na pamet da napišem broj telefona i onda joj hemijskom olovkom zabijem papir u ledja, da budem siguran da ga je dobila. Jebem ti nosatu budalu. I te večeri sam pred ogledalom vežbao ugao lica pod kojim ću joj se obratiti, da mi nos ne izgleda toliko gigantsko cirkuzantski.
Ali, odlučih se za drugu varijantu, a to je da joj se obratim sa :" Izvini, devojko ? "Okreće se. Ćuti." Ti se meni mnogo svidjaš, i voleo bih da razmenimo broj telefona, pa da se čujemo kada dodješ u Beograd."" Super, baš bih volela da se vidimo."Razmenili smo brojeve.E, to je bio plan.
A, onda jutro. Na doručak. Stao iza nje. Sve po planu. Moja usta na 15 cm od njenog uha. Nosonja je otvorio usta i izustio :" Izvini, devojko ? "Nije se okrenula. Verovatno nije čula od buke gladnih pubertetlija." Izvini, devojko ? "Bio sam mnogo glasniji.Nije se okrenula. Vrata menze se otvoriše, a ona ode ka svom stolu.
Stajao sam sa papirom i hemijskom olovkom u ruci. Crven u licu. Budala. Nikada je više nisam video, ali i sada se sećam kako je izgledala. Bila je divna mršavica, duge svetle blago kovrdžave kose i uvek u nekim haljinicama...Jebiga.
Vratismo se u Beograd. Bližio se početak osmog razreda, ja se i dalje držao iste muzike, drkao i gledao fudbal...
Samo nisam imao devojku.
Ali, ne mozes imati sve u zivotu...