Ovako kad počne jesen, pa vreme koje ne zna da li da obuče hulahopke ili ne, pa već prošlo i leto i rođendan, zima nije ni blizu, a već su mi kolena u depresiji, onda me sve nekako podseća na ocenjivanje i na kontrolne zadatke. Ovim zadacima bi trebalo promeniti ime. Da se nekako drugačije zovu, ne znam ni sama, recimo pop kvizovi, što kaže moja drugarica Sonja. Ni danas ne volim školu, kad samo pomislim.
I nastavnice koje dele jedinice. Da sam nastavnica i da u septembru delim jedinice muka bi mi bilo od života i od sebe same. Pa kad se setim, prvi razred osnovne škole, prva ocena trojka, bogte. Prvi razred, ja do juče mislila da je Plavi orkestar igračka, kao mali muzičari u plavom u muzičkoj kutiji. Pa sedmi razred, četiri kontrolna iz matematike jedne nedelje i ja dobijem četiri jedinice. Doduše u prvom srednje sam sama bila sama kriva za jedinice, mislila sam da je škola besmislena, malo, a malo da treba da idem u ekonomsku umesto u gimnaziju. Faza - Jedan? Dobro. Jedan. Šta? Jedan. Ne čujem vas dobro, neka muzika mi je u glavi. La la la la la la...
Ali nastavnice koje dele jedinice. Mora da stekne autoritet, nema zezanja, pa ponekad dobiješ jedan na dva, bože dragi, a mi sretni kao da smo dobili jednu i po bombonu. A lepše bi bilo da nam je makar delila bombone. Slavna Litričinka, što je bije promaja kroz špijunku na vratima, pa prozove drugara da zaštopa, a on kao skamenjen, da ga gurnem samo bi pao kao daska. A ima i onih što zovu roditelje hitno na razgovor da kažu da mali jako loše crta. Ili objasni devojčici da ne treba ništa da se brine zbog loše ocene jer nije ona ništa kriva nego mama.
Jednom sam u drugom razredu osnovne škole pred razredom dobila dva-tri šamara od učiteljice, jer sam rekla da ću se udati za Milovana. Plakala sam celu noć, bili smo na ekskurziji, drugarice me tešile. Trebala sam je tužiti, imam traume od nje.
Kako čujem neke učiteljice i dalje dele jedinice, u septembru, prvacima. Baš će biti mnogo bolji ljudi posle ta deca, sto posto, sa traumama.