Čudna je stvar koincidencija. Shvatiš da se dogodilo nešto čudno, pokušaš da razumeš, naravno bezuspešno, pa nastaviš dalje.
Preturam danas po slikama. To retko radim, ali mi uvek prija i bude mi lepo. Imam sreće da su mi slike u haosu. Mnogo ih je i pomešane su bez ikakvog obzira i odgovornosti prema vremenu i sledu događaja. Ima ih četiri puna sanduka. Kadgod zaronim među fotografije uvek naletim na poneku koje se uopšte ne sećam da je postojala ili je dugo, baš dugo nisam video pa sam i zaboravio da postoji. Tad se malo razveselim a malo i rastužim. Na slikama su uvek zabeleženi neki lepi trenuci. Ko se još slika kad mu je loše ili kad je tužan? Zapitam se šta je s tim nekim s kim sam provodio vreme i delio prostor i kad li ćemo se ponovo sresti. Opšte mesto. Tako valjda svako.
Preturam danas po slikama. Ta godinama to nisam činio. Preturam i pomalo se prisećam što je negda bilo. U nekom trenutku mi se pridružio stariji sin. Za njega je to sasvim drugačiji doživljaj. On pokušava da otkrije ko je tu ko u mom životu, kao da na Discovery kanalu gleda neki istorijski dokumentarac o meni. Preturamo tako i sasvim nenadano naiđemo na fotografiju s nekih davnih novogodišnjih praznika provedenih u Briselu. Ima tome skoro petnaest godina. Bogami i više. Na slici veselo društvo. Klinac je sve prepoznao - Ivanu, Miru, Milana, mene - samo Sonju nije. I pita:
- Ko je ova senjora?
- To ti je jedna moja poznanica. Glumica. Prijateljica. Izvrsna glumica. ... Odnosno, nikad nismo stigli da postanemo baš prijatelji. Ali nam je bilo lepo dok smo se družili. Dugo je nisam video. A super je umela da govori. Neobično. Poslednji put kad smo se čuli rekla mi je: Kakve ti toplo-razlivene oči imaš!
Pita Mali: Šta je time htela da kaže?
Kažem: Pojma nemam. Ali lepo zvuči. E, i znaš šta je još rekla? Rekla je meni i tvojoj mami da ćemo imati mnogo, mnogo lepu decu. A tad vi još niste bili ni u planu.
I sad vidim, ode Sonja. Smirila se.