GOST: bloger iz Potpalublja, Dr M
Iz beležnice seoskog doktora
Subotom kod lekara dolaze samo oni koji zbilja moraju, ostali se razmile po baštama ili idu na pijacu u grad, “noćašnji” rasteruju maliganske magle - prvu kafu popiju kod kuće a po drugu već idu u Lovački dom, klasičnu kafanu sa kariranim stolnjacima, crnim drvenim podom i tamno obojenom lamperijom po zidovima. Rogovi srndaća služe kao čiviluk, a kao ukras su, na suprotnim zidovima, dve kompletne preparirane glave jelena sa ogromnim rogovljem. Iz najdaljeg ugla, nasuprot vratima, celu situaciju nadgleda čaplja sa širokim kljunom, neobično slična kelnerici za šankom - kao da su sestre rođene.
Dok se kafana polako puni, dva gosta odlaze prema vratima govoreći onima koji ostaju za stolom: "Obrnite jos jednu turu, sad ćemo mi."
Ušli su u ordinaciju kao ljudi koji cene vreme, i svoje i tuđe, ignorišući nekoliko pacijenata u čekaonici i učtivo propuštajući čoveka sa velikim stomakom koji je izlazio zauzimajući cela vrata.
"Doktore, izvinite što ovako ulazimo, mi nismo odavde, a mnogo se žurimo. Brat i ja radimo u Nemačkoj pa nam je istekao godišnji odmor, a nismo posvršavali sve poslove, pa smo mislili, ako je moguće da nam date malo bolovanja, jedno mesec dana, biće dobro i Vama i nama. Vi samo nama date doznake, mi tamo naplatimo, oni Nemci ništa ne proveravaju."
Dok je to govorio, iz džepa je izvadio potvrdu o nemačkom socijalnom osiguranju zajedno sa novčanicom od 100 maraka, a i mlađi bata je zaostajao u akciji samo za trenutak. Dr. Miloš je reagovao potpuno spontano - obgrlio je obojcu oko ramena i rekao im, u pola glasa, kao da se dogovaraju gde će večeras zajedno u provod:
"Evo, da se dogovorimo. Ako ste bolesni, idete kod svog doktora, tamo odakle ste. Ako mi opet ponudite pare ja zovem miliciju. Pošteno?"
Otvorio je vrata, propustio ih, rekao: "Doviđenja", zatim je čekaonici rekao: "Sledeći" i, dok se vraćao do stola pitao se kako bi zvao miliciju kad je telefon, drvena kutija sa ručicom sa strane, iz osvita telefonije, bio samo ukras do ponedeljka ujutro, kad proradi pošta.
Više mu nikad niko nije ponudio pare.
***
Iz beležnice seoskog doktora - kako je počelo
Nikad ranije nije bio u selu. Izdanak nekoliko generacija Beograđana nije čak ni poznavao bilo kog seljaka - površna poznanstva sklopljena preko tezge na Zelenom Vencu se ne računaju - a sad je, odjednom, bućnuo u nepoznato. Bandži je onda (sredinom sedamdesetih) bio potpuno nepoznat, ali je ovo bilo najbliže poređenje - samo što ovde nije bilo konopca.
Prvu nelagodnost osetio je tri dana ranije, u kancelariji Direktora, koji je učtivo - tada se jos držalo do forme - upitao pet novozaposlenih da li imaju neke želje u pogledu rasporeda radnih mesta. Četvoro lokalnih znalaca situacije je pomirljivo i kolegijalno izjavilo da imaju puno poverenje u odluku direktora, samo da to mesto ne bude GL. Direktor je odmah opravdao poverenje time što ih je rasporedio shodno uticaju i kvalitetu protekcije iz raznih centara moći, i tako je dođoš iz Beograda dobio ono što niko drugi nije želeo.
Zakoračio je u dvorište prizemne, stare zgrade, sa istom odlućnošću koja ga je krasila na noćnoj straži na ivici šume, nekoliko godina ranije, i sa istim poverenjem šaputao malo izmenjen takst; umesto "Gospode, ne daj da me neko ubije", govorio je: "Gospode, ne daj da nekog ubijem." Iz zgrade je izvirilo jedno prijatno, veselo lice, sa vragolastim očima, a vlasnica vragolastih očiju je imala i prijatan alt kojim je, u pola glasa - oko 90 decibela - objavila urbi et orbi: "STIGAO JE NOVI DOKTOR!"
DAN PRVI
Ne, ovo nije citat iz Biblije iako je u početku bio haos. Doktorka koju je trebalo da zameni mu se jako obradovala, uhvatila ga pod ruku i krenula po Zdravstvenoj stanici da ga predstavi osoblju.
"Deco, ovo je moj dragi kolega sa godine, Dr Miloš Đorđević, jedan od najboljih studenata sa godine."
Dr M.Đ. se ponašao kao da igra poker u salunu u Dodž Sitiju - nije smeo da se pokaže kao ovca, a nije imao pojma kako se zove doktorka i na koju godinu misli. Zahvaljujući svojim mnogobrojnim talentima koje je isprobao i interesovanjima koja je ispoljavao u toku studija, računao je da ga poznaju koleginice iz deset generacija, a opaska da je bio jedan od najboljih studenata učvrstila ga je u mišljenju da je ovo klasična zamena identiteta. Skrivena kamera još nije ušla u modu, pa ni to nije moglo da bude prihvatljivo objašnjenje. Kako se sve dešavalo u trenutku kad se preklapaju prepodnevna i popodnevna smena bio je suočen sa novim izazovom - trebalo je spojiti deset ženskih imena sa deset radoznalih lica. Odlučio se da ne folira.
"Moje dame", rekao je, "molim vas da mi oprostite ako prvog dana ne zapamtim ime svakoj od vas. Ovo mi je prvi radni dan i najvažnije je da ne pogrešim oko administracije, lekova i takvih stvari. Preksutra ću znati ime svakoj od vas i sećaću ga se celog zivota. I jos nešto; nemojte se iznenaditi ako vas pitam kad nešto ne znam. Mi smo tim, a ja ne smatram da sam posisao svu pamet na svetu zato što sam završio Medicinski fakultet. Vi znate sve ljude ovde, a ja ne znam nikog. Za svakog ću vas pitati ono što ne mogu da pitam njih - ko je s kim u kakvoj vezi, da li voli da muti sa bolovanjima i takve stvari."
Izgledalo je da im se pristup dopao. Verovatno su očekivale nekog ko će početničku nesigurnost da prikriva arogancijom - to su sve bile iskusne sestre koje su radile sa puno lekara - lekari se u selima ne zadržavaju dugo i beže čim se ukaze neka specijalizacija ili makar mesto u gradu. Valjda ne uživaju dovoljno u blatu do kolena, šta li?
Kad je ritualno ispijanje kafe bilo okončano dan je morao da krene dalje. Dok je pratio Dr Nedu do njenih kola (i ona je dobila specijalizaciju na koju nije mogla da ode dok ne stigne zamena - otud ona grdna radost od malopre) Miloš, koji je konačno ukapirao kako se ona zove, jer su je sestre dok su se opraštale zvale po imenu, prošapta zaverenički na njeno levo uho: "Na kojoj smo godini, ono, bili zajedno?"
Ispostavilo se da je on nešto obigravao oko Nedine drugarice - sad je vratio film - i da su proveli jednu noć učetvoro - bio je tu jos neki mlaki Nedin udvarač - i da su vrcale iskrice kroz oblake alkoholnih isparenja - i da on baš ne može da se seti kad su Neda i onaj bezimeni otišli.
"Posle sam čula da si bio savršen džentlmen", rekla mu je Neda. Što si bio manje džentlmen, to si bio savršeniji.
Neke žene zbilja znaju da osvoje muškarca jednom rečenicom.
A da, bili su na drugoj godini.
***
Selo je to
Sad je došao trenutak da nauči nešto o tome kako funkcionišu stvari u selu. Nije mogao da počne da radi bez belog mantila, a mantili su zaključani u ormanu čiji ključ ima samo spremačica koja dolazi u šest popodne. Nerešiv problem? Ma, ne. Spremačica Nena se pojavljuje kao deus-ex–machina, i rešava problem. Kako je saznala da je potrebna? Novosti se u selu šire brzinom nepoznatom savremenim sredstvima komunikacije - od usta do uha, od plota do kapije, od bračne postelje do kafane na seoskom trgu. Internet je dečja igra prema Glasu Sela - a i ne radi kad nema struje.
Nena je posebna priča. Ona je dobri duh Zdravstvene stanice, poslat na zemlju od strane Više sile, u obliku niske, zdepaste žene četrdesetih godina sa energijom od 10 megatona za rešavanje problema, ali i sposobnošću da se pretvori u Svetog Đorđa za sve one koji hoće da izigravaju aždaju. Dece nema, muža je oterala posle tri meseca braka kad je prvi put digao ruku na nju, i usvojila je lekare kao svoju decu i Zdravstvenu stanicu kao svoj dom.
"Slušajte Doktore", koristila je titulu kao lično ime, "ovo je selo i sad će da vas proveravaju kakav ste. To rade sa svakim novim koji dođe. Prvo će da vide dal' ste besan. I dal' volite da pijete, i dal' ste švaler, i za dva dana će celo selo da zna kakav ste. I dal' lako dajete bolovanja. Ima nekol'ko žene koje svakog tako provere, sutra će već sve da dođu na pregled."
Nenin maternji jezik nije srpski i ona se ne trudi da se opterećuje gramatikom. Ne želi da joj misao pobegne dok ona slaže padeže.
Do kraja radnog dana imao je 19 pacijenata - sve nekomplikovani slučajevi - i svakog je pregledao po celokupnoj školskoj proceduri, objašnjavajući iznenađenim pacijentima kako koja bolest počinje, sve običnim rečima, bez ikakvih nerazumljivih jezičkih bravura, raspitujući se nenametljivo o prilikama u kući, selu, na poslu. Pauzu je završio za pet minuta sjurivši vrelu kafu niz grlo, ugasio do pola popušenu cigaretu ali je bio toliko pažljiv da zamoli sestre da ostanu na pauzi do kraja.
"Nećemo da remetimo red bez potrebe", rekao je "kad počne sazona gripa naučićemo da pijemo kafu s nogu."
Sestre, čiji se pogled blago ukočio kad su ga videle da ustaje, sada su se pogledale sa odobravanjem.
"Dobro je", pomislile su verovatno. "Ovaj će da nas pusti da živimo."
I tako je prošao prvi dan. Međutim, posle prvog dana obićno dođe i prva noć. U to vreme po selima je postojala obaveza mobilnosti za lekare. Ta se obaveza sastojala u tome da lekar spava u selu, u Stanici ili posebnoj kući, ako je takva postojala, i da bude na usluzi pacijentima u hitnim slučajevima, vrlo razumno resenje kad se uzme u obzir da je selo imalo samo pet telefona koji su radili kad i pošta - do dva u podne, i desetak privatnih automobila.
Čekao je tu prvu noć kao mlada, znao je otprilike šta ga čeka samo se nadao da neće biti neprijatno i bolno. Uneo je iz Fiće u kuću dve putne torbe pune knjiga i priručnika, oko 20 kila slova i slika, rasporedio ih po stolu i rezervnom krevetu i legao obučen na svoj krevet - nije smeo da ode ni u kupatilo jer šta će biti ako neko lupa na prozor, a on ne čuje. Zadržavao je dah svaki put kad je čuo korake koji se približavaju, oćekivao lupnjavu na prozor, a onda olakšanje kad se ispostavi da koraci pripadaju nekom pokloniku boga Bahusa kome ne treba lekar nego krevet ili još jedno piće. Do jutra je izračunao koliko može biti trudnica na četiri hiljade stanovnika sela i kolika je verovatnoća da se neka porađa baš te noći.
Cela noć je prošla sa jednom jedinom intervencijom, muž je došao kući pod gasom, oko pola jedan, žena mu je rekla šta misli o njegovom pijanstvu i počela da se guši i da se žali da je boli srce, a muž, gonjen grižom savesti dotrčao po doktora da mu spasava bolju polovinu. Sednu obojca u Fiću i sjure se na lice mesta, sjatio se ceo komšiluk, Miloš pažljivo ali brzo utvrdi šta je po sredi, da pacijentkinji injekciju sredstva za smirenje i dok je igla još bila u mesu ženi ne fali ništa - k'o nova.
I tako je počela neravnopravna borba protiv najraširenije bolesti ovog podneblja, u medicinskom žargonu nazvane tristać, koja napada muškarce koji imaju malu platu i žene čiji muževi imaju male mogućnosti, stare ljude koji se boje smrti i mlade koji se boje života. A ono tristać dolazi od šifre za to stanje: 300.5 - Reactio neurotica.
Ujutro ga je u Stanici sačekala samo Nena koja je sipala toplu kafu i sveže informacije.
"Poranili ste. Sestra Neda će doći oko pola osam, subotom počinjemo malo kasnije. Nemojte da se zbunite, i druga doktorka, koju ćete videti tek u ponedeljak, zove se Neda. Danas ćete imati gužvu - čuli su da je došao novi doktor koji pregleda."
"Pa šta je tu čudno", pitao je, "valjda doktori pregledaju?"
"Ne svi", rekla je sa negodovanjem u glasu. "Ova doktorka koju zamenjujete je pregledala, a ova druga samo pita šta mu je i piše lek." Nena, očigledno, nije odobravala takav postupak i nije se trudila da to sakrije.
"Uostalom, celo selo priča kako ste spasli ovu od noćas."
"Kad su pre čuli šta se desilo, to je bilo u jedan, a sad još nema ni sedam. Uostalom, ne bi joj bilo ništa ni bez mene, od toga se ne umire."
"E, selo je to, sve se odma' zna."
Tada je prvi put čuo sveobuhvatno objašnjenje svih zagonetnih pojava, izraz mirenja sa nedokučivim. Selo je to.