Mnogo volim kišu. Volim da je gledam iz svoje sobe kad se prosipa
obilno po lišću i kućama. Volim da je slušam kako šapuće ili
dobuje glasno dok čitam o nečemu sasvim drugom.
Kao da cita sa mnom i prati ritam reči i mojih misli koje odlutaju.
Volim da je osetim na sebi svuda.Da budem odjednom
potpuno mokra toliko da mi se oči zatvaraju pod težinom .
Ili da me zasipa lagano sićušnim kapima,pa da podižem
pogled prema oblacima da tražim još...
i da onda i ne primetim kada se dogodilo da je svuda.
da mi je kosa potpuno mokra, i odeća, i ja.
Volim način kojim zna da ublaži sliku sveta pred mjim očima.
Volim boje koje kroz kišu dobiju nežniju nijansu.
Volim kako obara ivice predmetima.i pomera granice
medju njima.Volim kad ne znam gde se završava jedno ,
a počinje drugo.
Podseca me na detinjstvo. Na vreme kad sam morala
da se iskradem iz kuce da bih mogla da kisnem.
i na zabrinutost moje majke kad dodjem presrećna
i potpuno mokra u kasnu jesen. I na to kako nikako nisam
mogla da shvatim zašto brine. O kakvoj prehladi prica.
Najlepsa je nad vodom.Nad morem ili jezerom ili rekom.
Kad se nebo i voda spoje.Onda je kisa prelazni oblik,medjuelement.
Pomaze mi da vidim da je svet jedno.