Kada su zazvonili, meni je bilo baš rano, ali njima ne. Stajali su ispred vrata i smeškali se, njih trojica. Srednji je držao nekakv ašov. Možda je bila i lopata. Šta god, zbunili su me.
Dobar dan, mi popravljamo fasadu - rekoše.
- E, super! - obradujem se ja svojski, ali onako, malčice zgranuta, jer to čudo se nije desilo od kad je zgrada sagradjena.
Mislim, istini za volju kućerina fasadu skoro više da i nema, oljuštile je kiše, oluje. Ono što nije odnelo nevreme, dovršila su dva Roma pre dve godine. Unajmio ih predsednik kućnog saveta, il kako se već zove odgovorna persona.
I krov je ruiniran, isto ga niko nije nikada popravljao, ali ta dva Roma su se ipak popela, pa je jedan odozgo spuštao drugoga na konopcu. Ovaj spušteni je imao čekić, pa je sva mesta gde se fasada podklobučila i napukla, tuk tuk tuk olupao. I molim, bez čudjenja. U mom kraju ima po banderama zakačenih papirića na kojima se, uredno napisano, obično flomasterom, nudi baš takva akcija: akrobatska popravka sa konopcem.Medjutim, tri čoveka na vratima mog stana, koji je na trećem spratu dotične zgrade sa ruiniranom fasadom, koja inače zahvata pola ulice jer je velika kao brod, nisu imala konopac, već lopatu.
Mada, istini za volju, meni je ono sa konopcem nekako strašno i to veranje po krovu koji niko nije ni pogledao 60 godina skroz pogibeljno. I dok sam ja tako stajala i blejala, onaj u sredini, sa lopatom, malčice nestrpljivo mi reče:
- Izvinite, jel možemo da udjemo?
- Ne razumem, rekli ste da popravljate fasadu? - lupim ja, totalno neupućena u kreativni pristup dotičnoj fasadi.
- Pa, da. Olupaćemo je s vašeg prozora - objasni mi čovek sad već prilično nestrpljivo.
Šta ću, pustim ljude u kuhinju. Dođe i predsednik kućnog saveta, ili kako se to već zove i s vrata ukapira da mi ništa nije jasno, sem da će sva prašinčina i šut da mi udje kroz prozor, al dobro.- Komšinice, sad će oni da donesu i dva teleskopa, pa će da dovate do prvog sprata - reče.
Na reč "teleskopi" naravno da sam postala radoznala kao mačka, al sam se držala ladno, čisto da ne ispadnem glupa u društvu. Mislim, šta god da je, videću.
I videla sam dve motke, od oko četiri metra, koje su uneli u stan, pa proturili kroz prozor, pa lupali na daljinu da je sve prštalo, što unutra po cveću i breskvama, što napolju.
Ne mogu da kažem ni da zgradu nisu obezbedili. Jedan je stajao dole, pa kad neko naidje, on odozdo zaurla:
- Draganeee, brateee, staniii! Ide neko!
Onda ovaj što mlati teleskopom stane i čeka da dotični prodje. I tako svako malo. Šta da vam kažem, iskljucali su fasadu ko detlići, sve cigle vire, ne može nam ništa ni oluja više. Ono, nije isključeno da će kiša da curi unutra, al što kaže predsednik, zamisli da ti tresne ovoliki (pa raširi ruke) komad maltera na glavu, a?
- Pa kad nije do sada, komšija... - odbacujem ja prezentovanu mračnu sliku.
- Nego, ima li nade da nam se sad fasada omalteriše bar, mislim, rekli ste da se "popravlja"... - pitam.
- A, ne! To ne može nikako - kaže.
- A što?
- Pa zato što gleda na dvorište - objasni mi i vidim, njemu logično.
- Dobro, majkumu, kakve veze ima gde gleda. Svih šest ulaza je iz dvorišta, to nam je pročelje, kiša šiba baš s te strane, imaćemo poplavu, sranje - pokušam da stavim do znanja da meni baš i nije logično.
- Komšinice, fasade ako se i popravljaju, popravljaju se s ulične strane, a ova kuća gleda na dvorište - objasni mi komšija predsednik autoritarno.