O DALJINSKOM UPRAVLJAČU

Filip Mladenović RSS / 08.09.2008. u 13:15

  

Vest nedelje, bolje reći vest početka XXI veka, stigla je iz  Italije: nekoliko italijanskih organizacija za kulturu pozvalo je Italijane da isključe svoje televizore i okrenu se bogatoj kulturnoj baštini svoje zemlje, nudeći ulaznice sa popustom svima onima koji dodju u muzeje i pozorišta i sa sobom ponesu – daljinske upravljače.

Ono što je poslednjih godina postao mobilni telefon van kuće, to je daljinski  upravljač u kući. Ta mala, čarobna spravica, koja daje iluziju moći brze promene i snage uticaja, ustoličena je u neku vrstu kućne relikvije, poput ikone ili slavskog svećnjaka. Ni oko čega se ukućani toliko ne grabe kao oko daljinskog. Ništa tako lepo i prijatno ne prijanja kao parče crne ili srebrne plastike, kojom se menjaju snovi na javi, kojom se smanjuju ili pojačavaju doze vizuelne opijenosti. Daljinski upravljač – naš kolektivni kućni ljubimac. Daljinski, nas elektronski sedativ!

Ironijom sudbine, ništa nas toliko nije udaljilo jedne od drugih i od nas samih kao – daljinski. Ništa nas nije toliko upravilo ka nepravom od - upravljača. Što smo manje u prilici i veštini da upravljamo vlastitim životima i karijerama, to se više držimo daljinskog. TV upravljač je postao naša slamka spasa, za koju se hvatamo i kad nam je teško i kad  nam je super. Kad si na dnu, jedino čvrsto na šta možeš da se osloniš je daljinski. Dok se daviš u moru problema ili plivaš u dugovima, tu je daljinski, pojas za spasavanje. Daljinski upravljač – plastificirana turpija za sečenje šipki u ćelijama tranzicije. Daljinski upravljač – treperava lampica u mraku čekaonice za Evropu i razvijeni svet. Daljinski - novokomponovano kandilo pred oltarom zvanim – TV ekran!

Poput Italije, i kod nas je televizor postao jedini izvor informisanja i zabave. Biti neko i nešto danas i ovde znači biti na televiziji, a biti niko i ništa znači biti ispred televizora, naravno sa daljinskim u rukama. Kad već ne možemo da budemo bogovi, da stvaramo svetove, možemo barem da ih menjamo do mile volje, i to one virtuelne, preko TV ekrana. Čovek sa daljinskim, pa to je virtuelan Bog modernih vremena. A virtuelan Bog je, zapravo, stvaran DJAVO! Da li ste se ikada zapitali zašto se samo u srpskom jeziku reč DJAVO zamenom slogova pretvara u rec VODJA!?

Što si u prilici da više TV kanala imaš i da ih menjaš, vrediš višestruko, odnosno barem tako se osećaš. Reci mi koliko TV kanala hvataš, pa ću ti reći ko si i šta si – tako glasi savremena odgonetalica naših sudbina. Hvatanje TV kanala postalo je hobi stoleća, akrobatika preživljavanju u cirkusu od života.  Najpopularniji TV kanali su toliko nametljivi i grandiozni kao praistorijski mamuti, koji se hvataju uz pomoć modernih toljaga – daljinskih upravljača!

Na teritoriji čitave Italije, veliki broj restorana, muzeja, galerija, knjižara i pozorišta nudi Italijanima popuste čak i do 40 odsto ako dodju sa svojim daljinskim upravljačima. Oni kojima daljinski još uvek nije došao glave, glasno poručuju: »Ljudi, izadjite napolje, družite se!« Vreme je da se mućne glavom, a ne da se drmusa daljinskim!

 Religija je opijum za narod!Televizija je već smrtonosna doza! 

.                                                                                                                Filip Mladenović

 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana