Istorija| Politika

Anatomija jedne zavere

Budimac RSS / 03.09.2008. u 12:16

Šta je zajedničko sledećim naizgled nepovezanim događajima: vojni puč u Grčkoj 1967, otmica i ubistvo Alda Mora 1978, masakr na železničkoj stanici u Bolonji 1980, masakr na Oktoberfestu u Minhenu 1980, neuspešni atentat na papa Vojtilu 1981, potapanje Grinpisovog broda Rainbow Warior 1985. na Pacifiku?

Pa, "samo" to da su sva ta (ne)dela izvršili ili iza njih stoje ljudi povezani u network pod komandom CIA, MI6, DIA (Defence Inteligence Agency), Pentagona i NATO-a (najčešće tim redosledom). Što, da razjasnim, ne znači da su to uradile ta konkretna (ne)dela na zahtev ili pod komandom tih respektabilnih institucija, mada, s druge strane, to nije isključeno. Spisak (ne)dela je, naravno, mnogo duži i uključuje razne vrste aktivnosti od manipulacija izborima, vojnih pučeva, terorističkih akcija, kidnapovanja, politčkih ubistava, trgovine drogom do torture. Geografski su se (ne)dela dešavala po onome što se (samo)proglašavalo "slobodnim svetom", a vremenski tokom nekih 40 (+) godina - od Drugog svetskog rata pa do 1990.

Teorija zavere? Na žalost, ne.

Knjiga NATO-ove tajne armije: Operacija Gladio i terorizam u Zapadnoj Evropi je doktorska disertacija švajcarskog istoričara Danijela Ganzera (Daniele Ganser) o fenomenu "stay-behind" armija u Evropi.

Šta su "stay-behind" armije? Tajne vojne jedinice oformljene posle Drugog svetskog rata u tek oslobođenim zemljama Zapadne Evrope na inicijativu MI6 i CIA sa ciljem da budu nosioci otpora u slučaju eventualne sovjetske invazije (kad se oformio NATO jedinice su ušle u njegov sistem). To je bio primarni cilj koji je blizak pameti i rezultat je (lošeg) iskustva iz Drugog svetskog rata.

Međutim, postojao je i sekundarni cilj. Prema dokumentu italijanske vojne obaveštajne službe SIFAR (Servizio di Informazioni delle Forze Armate) one su bile predviđene za delovanje i u "vanrednim okolnostima". Šta se podrazumeva pod "vanrednim okolnostima" je nejasno iz samog dokumenta ali je otkrivanjem prakse (odnosno (ne)dela tih armija) postalo jasno – borba protiv unutrašnjeg neprijatelja.

Ko su unutrašnji neprijatelji? Komunisti i (često) socijalisti, u svakom slučaju levičari. Način borbe? Terorističke akcije, najčešće neselektivne, brutalne i spektakularne koje se odmah po dešavanju pripisuju "crvenima".

Ljudi regrutovani u tajne armije su birani po svojim političkim nazorima – što desnije to bolje, a često su to bili (bivši) fašisti, nacisti, ss-ovci i slična bratija. Trenirali su ih britanski SAS i američke Zelene beretke, po raznim lokacijama od Mediterana do Engleske. Naoružavali su ih takođe Ameri i/ili Britanci, a oružje, eksploziv i oprema za komunikaciju su sakrivani (zakopavani) po šumama i gorama diljem slobodne Evrope.

Sve to daleko od očiju parlamenata, često daleko od očiju vlada (u zavisnosti od njihovog polažaja u odnosu na bilo šta što miriše na levo) o javnosti da ne govorimo i sve to u demokratijama. Ukratko, to je bila najbolje čuvana (vojna) tajna skoro 45 godina.

Stvar je pukla 1990. u Italiji kada je posle šestogodišnje istrage terorističkog čina iz 1972. sudija Feliče Kason (Felice Casson) otkrio postojanje tajne armije pod kodnim imenom Gladio (mač) i njenu povezanosti sa desničarskim terorizmom i NATO-om. Tadašnjem italijanskom premijeru Đuliju Andreotiju nije preostalo ništa nego da javno prizna to postojanje i da usput doda da te armije postoje u svim zemljama Zapadne Evrope.

Kad su Francuzi probali kontrolu štete pričom da su oni to daaaaavno rasformirali Andreoti je maliciozno otkrio par detalja o francuskim u tom trenutku itekako postojećim "gladijatorima".

Skandali u vezi tajnih armija su kružili Evropom 90-tih. Otkrilo se mnogo prljavog veša ali se javnosti pružilo nešto što je daleko od cele i pune istine. Hladni rat je bio završen te su gladijatori raspušteni ili "raspušteni" (to ne možemo znati), neki bunkeri sa oružjem su pronađeni neki su sasvim sigurno ostali nedirnuti. Samo tri od osamnaest država su imale parlamentarne istrage čiji rezultati su stavljeni na uvid javnosti (Italija, Belgija i Švajcarska).

Dobar deo doktorske disertacije gospodina Ganzera se čita kao političko-špijunski triler, uostalom od istog materijala se potonji i prave. Problem je što ovo nije beletristika. U ovoj knjizi on obrađuje samo 14 NATO zemalja u kojima su tajne armije operisale, mada je otkriveno da su formirane i bile operativne i u neutralnim zemljama – Švajcarskoj, Austriji, Švedskoj i Finskoj. O tome će tek napisati knjigu.

Zemlje obrađene u knjizi su: Velika Britanija, SAD, Italija, Francuska, Španija, Portugal, Belgija, Holandija, Luksemburg, Danska, Norveška , Nemačka, Grčka i Turska.

Samo je uporni (prirodno) trilingualni Švajcarac (ukupno govori 5 jezika), ne slušajući savete prijatelja i kolega, mogao da se prihvati zadatka da istraži konspiraciju koja se proteže po celom onom što se (samo)naziva "slobodni svet", a koja je toliko prljava da niko ne bi da priča o njoj kamoli da objavi ili pruži pristup dokumentima. Zbog pomenute prljavštine i interesa još živućih aktera primarnih izvora je relativno malo. No, sasvim dovoljno da se složi priča s obzirom na obilje sekundarnih. Ovo je prva knjiga koja povezuje skoro sve činioce network-a i bez obzira na mahom neuspešno lupanje glavom o zid ćutnje kojim su se okružili CIA, MI6, Pentagon i NATO, Genzer daje dosta čvrstu konstrukciju mozaika koji će se, nadajmo se, vremenom upotpuniti.

Jedno poglavlje je posvećeno tom zidu ćutanja. Prepiska između autora i nadležne osobe iz CIA je kratka i nadasve zabavna. Naime, pozivajući se na Freedom of Information Act (FOIA), autor traži uvid u određena dokumenta decembra 2000. Nadležna odgovara dve nedelje kasnije (još uvek decembar 2000.) da ih ne može dobiti jer postoje izuzeci kada se FOIA ne primenjuje, a to su u ovom slučaju izuzetak B1 (da ne dužim radi se o stvarima važnim za nacionalne odbranu i spoljni politiku) i B3 (zaštita osoblja, metoda i resursa agencije). Sledećim mejlom autor ponavlja svoj zahtev podsećajući nadležnu da se izuzeci B1 i B3 mogu primeniti samo na operacije koje su još uvek tajna što u ovom slučaju nije slučaj, te da se pozivanjem na njih CIA izbacuje iz debate o fenomenu Gladio koja će uslediti htela to CIA ili ne. Sredinom februara 2001. autor dobija mejl u kome ga nadležna obaveštava da je njegov zahtev odobren ali da su pretrpani zahtevima te je on negde 315 u redu, kad stigne na red obavestiće ga. Knjiga je objavljena januara 2005, a da autor nije dočekao red.

 

Jednoumlje u koloru

Koliko je sa jedne strane, gledajući iz političko-špijunskog (trilerskog) ugla, štivo zanimljivo, toliko je sa druge strane, kad se razmišlja o posledicama te najbolje čuvane tajne, zapravo depresivno.

Kakav drugačiji efekat može da ima čitanje (u vreme nastanka tajnih) dokumenata o tome da se participacija komunista i/ili socijalista u vlasti ne sme dozvoliti ni po koju cenu i bez obzira na narodnu volju i izborne rezultate; kada se čita da su vlade evropskih zemalja pristupajući NATO-u potpisivale tajne bilateralne protokole sa SAD u kome se obavezuju na borbu protiv komunizma preko tajnih građanskih kadrova (eufemizam za gladijatore).

Naime, da ne bi bilo zabune, moramo to staviti u (istorijski) kontekst. Posle Drugog svetskog rata u mnogim zemljama, pre svega Italiji, Grčkoj i Francuskoj, komunisti (i uopšte levičari) su uživali najveće poštovanje i podršku naroda jer su pokreti otpora fašizmu, nacizmu i okupaciji, bili mahom ispunjeni njihovim redovima. Sasvim prirodno je bilo očekivati njihove uspehe na (demokratskim) izborima.

Tako se u knjizi ređa red dokumenata pa red prakse - manipulacije, a kad "zatreba" brutalni terorizam. "Manipulacija izbora i tajno finansiranje demohrišćana je bila tako efektna," ponosno piše Vilijam Kolbi, direktor CIA 1973 - 1976, u svojim memoarima, "da često italijanski primaoci naše pomoći nisu bili sigurni odakle ona dolazi." Zatim dodaje: "Nema govora o tome da se može negirati da je ovo mešanje bilo protivzakonito. Po zakonima većine zemalja, baš kao i po američkom zakonu, stranoj vladi je striktno zabranjeno da se meša u unutrašnje poslove drugih zemalja." [Zato su 1980-tih osnovali lavirint nevladinih organizacija]

Teško je odrediti šta je strašnije da li manipulacije ili dokumenta iz kojih se vidi spremnost američke vlade da vojno interveniše u zemljama Zapadne Evrope sa ili bez pristanka vlada tih zemalja.

'In the case of domestic unrest, that might seriously affect the US troops or their mission, such as a military uprising or a large domestic resistance against the government of the host country [the US army] has to do everything in its power to suppress such unrest, using its own resources.' The document made specific reference to Western Europe, in particular, Norway, Greece, Turkey, West Germany, France, Italy, Holland, Belgium, Luxemburg and Denmark. The United States feared, due to the massive anti-Vietnam demonstrations, that governments or populations in Western Europe including Norway might turn against them and threaten the operability of both US Forces and NATO. Signed by US General J. P. Mc. Connell, vice-commander of the US Forces in Europe, the document continued to explain most sensitively that under special circumstances the US shall intervene in a European NATO country even without the consent of the national government in order to suppress domestic unrest: 'If these initiatives do not suffice, or in case the government concerned asks for assistance, or if the Commander of the US forces comes himself to the conclusion that the government is not able to suppress such unrest, then the US troops can carry out those measures deemed necessary by the US Commander on their own initiative or in co-operation with the government concerned.'

Nije slučajno citirani dokument nastao krajem 60-tih. Deca cveća, Vijetnam, anti-ratni protesti i naravno sva dešavanja 1968. su činili Vašington nervoznim. Međutim, u svetlu tog dokumenta, jako je teško ne zapitati se šta je zapravo (bila) suštinska (dakle, prinicipijelna, ne kozmetička) razlika između diktata iz Kremlja i diktata iz Bele kuće? Ja bih rekao samo stepen iskrenosti. [Dok je tovariš Brežnjev posle praškog proleća (mada je to bilo jasno i ranije) objašnjavao da zemlje Istočne Evrope imaju malkice ograničen suverenitet, dotle je Vašington blebetao o slobodnom svetu.]

U svakom slučaju terorizam i gubitak ljudskih života je najstrašniji i čini mi se da je zemlja u kojoj živim najviše platila ulazak u to kolo [da ironija bude veća leve ideje ovde nikad nisu imale ozbiljnih korena. Politika napetosti se koristila, baš kao što se i dan danas koristi da bi se jedan, u svakom slučaju manjinski, segment društva održao na vlasti.]. Slede Grčka, Italija pa sve ostale.

Da li uopšte treba objašnjavati šta sve to znači glede demokratije?

Ne bi li demokratija trebala da bude (slobodna) utakmica ideja i ideologija?

'If democracy is a system of rules and procedures which define the parameters within which political action can take place, what happens when alongside this system there is another one whose rules are mysterious, its procedures unknown, its power immense and which is able to protect itself against the formal institutions of democracy by a wall of secrecy?', the parliamentarians asked the obvious question and sharply criticised this 'dangerous side of extra parliamentary activity'.

Činjenice da superiornost ideje nije ono što je tzv. Zapadnoj civilizaciji donelo pobedu u hladnom, vrućem ili bilo kakvom ratu je svestan i jedan od arhitekata ove današnje globalne politike napetosti kojoj se tepa "rat protiv terorizma". Govorim o matorom Semjuelu Hantingtonu i njegovom notornom "sudaru civilizacija" u kome on sasvim iskreno zapaža: "Zapad nije osvojio svet superiornošću ideja, sistema vrednosti ili religije, nego superiornošću u primeni organizovanog nasilja. Zapadnjaci često zaboravljaju ovu činjenicu, ne-zapadnjaci nikad."

Iz Ganzerovog rada vidimo da je to nasilje primenjivano na sopstvenoj populaciji ne bi li se odredio dozvoljeni okvir demokratije. Najcrnje je što su proponenti tog nasilja bili ljudi čija ideologija je takođe (barem deklarativno) neprihvatljiva u demokratskim društvima, a vrlo često i ratni zločinci iz Drugog svetskog rata, koji su uživali imunitet zahvaljući svom "patrijotskom" delovanju.

Contrary to the terror of the left, the terror of the right aimed to strike fear to the bones of the entire society and hence secretly planted its bombs among the population to kill large numbers indiscriminately in order to wrongly blame the Communists.

Mnoge stvari počinju da odzvanjaju jače posle čitanja ove knjige. Na primer Pinterovo predavanje prilikom dodele Nobelove nagrade.

Everyone knows what happened in the Soviet Union and throughout Eastern Europe during the post-war period: the systematic brutality, the widespread atrocities, the ruthless suppression of independent thought. All this has been fully documented and verified.

But my contention here is that the US crimes in the same period have only been superficially recorded, let alone documented, let alone acknowledged, let alone recognised as crimes at all. I believe this must be addressed and that the truth has considerable bearing on where the world stands now. Although constrained, to a certain extent, by the existence of the Soviet Union, the United States' actions throughout the world made it clear that it had concluded it had carte blanche to do what it liked.

Pinter naravno govori o masama koje su i dan-danas nesvesne američkih zločina. Bilo je itekako puno ljudi koji su ih bili svesni i pokušavali da ih dokumentuju. Međutim, čak i takvima, verujem, da Genzerova otkrića i stavljanje svega toga u korice jedne knjige, ako ne izaziva šok, a ono barem izaziva gorčinu. Jer, ne treba smetnuti sa uma da su svi ti događaji, kako manipulacije, prljave igre, politička ubistva i teror, uvek bili predstavljani kao "izolovani slučajevi" ako bi se nekom istraživačkom novinaru omaklo da im otkrije pravu pozadinu. I dok se patern mogao naslutiti niko pre Genzera nije preuzeo na sebe da ga dokumentuje i obznani kao zvaničnu politiku pre svega SAD.

Spomenuvši "izolovani slučaj" pade mi na pamet istoimena instalacija grupe istanbulskih umetnika, postavljena prilikom godišnjice ubistva Hranta Dinka [turskog Jermena, novinara i intelektualca].

 

===================================================

Beleške na margini

Odavno sam želeo da kupim ovu knjigu. Međutim, da budem potpuno iskren nije mi se davalo preko pedeset-šestdeset funti (donedavno je knjiga na amazon.co.uk koštala čitavih 47 sada je 27) za istu. Došao sam do nje (u elektronskom obliku pdf) na dosta čudan način. Video sam je na torentu (OK to nije čudno) i veoma se obradovao. Međutim, radost je bila kratkog veka – treker je bio na piratbay serveru, a piratbay je nedostupan iz Turske. Hmmm. Vidim brata (od strica) na Skype-u i pitam ga gde je i da li može da mi je skine. Kaže da je u Nemačkoj i da su im na univerzitetu, na kome je trenutno, skresali bandwith za file-sharing, ali s obzirom da je fajl mali (nešto preko 2 Mb) pokušaće. Posle par minuta me obaveštava da ide kilavo i da bi mu trebalo 4 dana. "Ma batali", kažem, "naći ću nekog drugog." Čekaj, ne odustaje on: "Ja mogu da kontrolišem moj računar u NS odavde pa ću fajl skinuti tamo i poslati ti preko drugog skype account-a." Za manje od deset minuta sam imao knjigu u mašini. Internet je čudo.

Jako volim kad naiđem na poznata mi imena. U poglavlju o Turskom Gladiju (ovde se to nazivalo Kontra gerila) Dvejn Kleridž (Duane Clarridge) ima prominentnu ulogu, on je naime bio šef CIA u Istanbulu jedno vreme. Gospodin Kleridž, autor knjige "Špijun za sve sezone", je ostavio na mene jak utisak u filmu Džona Pilgera "Rat protiv demokratije" nadasve zbog iskrenosti od koje se kosa diže na glavi. Ako vas zanima prevod tog kratkog intervjua sam stavio ovde.

Prvobitno objavljeno na mom ličnom&nezavisnom blogu

Atačmenti



Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Unfuckable Unfuckable 13:19 03.09.2008

...

impresioniran sam
ima da se uk....m od čitanja
hvala
Budimac Budimac 14:02 03.09.2008

Re: ...

:)))
potpuno nesvesno mi dade šlagvort da najavim sledeći tekst (za koji sat, tek ga pišem), a biće komentat na ovu vest.
Stay tuned i hvala.
pape92 pape92 14:02 05.09.2008

da javim...

...da čitam (ali nikom ne dojavljujem, ha, ha - da se uključim u trend opšte paranoje kad su ovakve teme u pitanju, po meni namerno naduvan...one glavne baš briga šta ko piše, dogod taj neko nije neko zaista uticajan i poznat, ili naoružan). Ovo o čemu pišeš mi je bilo u naznakama poznato, sa zadovoljstvom sam pročitao sažetak iz pomenute knjige kod tebe.
Najviše prostora za komentarsanje je na temu poređenja dvaju društava sukobljenih tokom hladnog rata, no sa druge trane ta je tema do te mere opsežna, da je ne vredi samo "zakačiti".

Pročitao sam i ostale tekstove, sem zapisa iz Turske, što ću kada budem imao više vremena.

Pozdrav i hvala na trudu...
Budimac Budimac 15:53 05.09.2008

Re: da javim...

Najviše prostora za komentarsanje je na temu poređenja dvaju društava sukobljenih tokom hladnog rata, no sa druge strane ta je tema do te mere opsežna, da je ne vredi samo "zakačiti".

Mislim da ih je nemoguće direktno porediti, uostalom sasvim je očigledno gde je bilo bolje tokom hladnog rata. Međutim, sa moralnog stanovišta principi po kojima su se slobode ograničavale u interesnim sferama dve hladnoratovske supersile su sasvim uporedivi, što mu dođe dosta šokantno i barem meni malo depresivno. Doduše, ja sam možda osetljiviji na to pitanje s obzirom da živim u zemlji gde se direktne posledice svega toga još veoma osećaju, a formalna demokratija hoda svoje prve korake (i skoro da je (j)opet je u opasnosti da je se vrati na neku nultu tačku) - videćeš na šta mislim kad pročitaš Tursku za početnike.
Hvala na poseti.
pape92 pape92 12:29 08.09.2008

Re: da javim...

Da, da, naravno, nisam ni pomišljao da poredim apsekte društva koje se tiču...života na jednoj ili drugoj strani.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana