I bi normalan život. Kuća, škola. Povremeno odlazak na groblje. Tata nikad nije pričao o maminoj smrti. Nikad nije pričao ni o mami. U stvari, tata jednostavno nije pričao. Samo nije dozvoljavao da se bilo šta od njenih stvari pomeri s mesta, tako da smo s njenim haljinama u ormanu i šminkom u toaletu živeli narednih 10 godina. Umorna od sažaljivih pogleda, u susretu s nepoznatim ljudima koji su ljubopitljivo želeli saznati profesiju moje majke, ja sam je izmišljala, a činjenicu da je umrla - prećutkivala. I dok sam plela fantaziju od izmišljenih podataka, negde u podsvesti zaturila sam uspomene na ono što je stvarno bilo. Danas, u predvorju pete decenije života, ja se nje i prvih 11 godina svoga života uopšte ne sećam. Ali, zato sam je sanjala često i uvek isto. Dolazi iznenada s nekog puta i ispostavlja se da uopšte nije ni umrla. Uvek je imala neko krajnje logično objašnjenje zbog koga je na put morala, ali ja nisam ni marila. Samo mi bilo mnogo drago što je, u stvari, živa. I sve joj je bilo oprošteno, samo kad se vratila.
Ti su me snovi pratili narednih 18 godina. Na groblje sam prestala da idem. Čim sam dovoljno porasla da više ne izazivam sažaljive poglede prestala sam i da lažem ljude o smrti majke. Ali sam nastavila da lažem sebe. Na javi sam živela u svetu u kome ona nikad nije ni postojala. U snu sam uživala u svetu u kome nikad nije ni umrla.
Onda mi je poginuo kolega s posla. Na letovanju u Crnoj Gori, u privatnom smeštaju, od struje, u kadi, u četvrtoj deceniji života, naočigled žene i dvoje male dece, koji umalo nisu poginuli s njim pokušavajući da ga spasu.
Sve se raspalo, i java i san. Počela sam da plačem, i niko me narednih mesec dana ne zaustavi. Stidljivo, u potaji, hvatala sam sebe kako razmišljam o tome da svi meni dragi ljudi, moj otac, moja sestra, moj muž... mogu sutra umreti. Pa bih onda brzo, navratnanos, grizla jezik tri puta, pomerala se s mesta i u sebi vikala "puj, puj, puj, da ne čuje zlo". Mučila me je bol koju sam mogla u sebi osetiti samo to zamišljajući. I grizla me je savest što se usuđujem o tome uopšte razmišljati, kao da takvim razmišljanjem smrt, u stvari, prizivam.
Sopstvenoj smrti, pak, ni minut vremena nisam posvetila. Danas kada imam dete, neretko iz moje podsvesti izroni razmišljanje o smrti moje majke, pa i o mogućoj sopstvenoj smrti, ali uvek i isključivo u kontekstu moga deteta. Šta će s njim biti ako ja umrem pre vremena? Pa se opet grizem za jezik, pomeram s mesta i vičem puj, puj, puj. O tome šta će sa mnom biti kada dođe vreme da smrti pogledam u oči - ne razmišljam. Nije da neću. Ne znam kako.
Zašto o smrti ne razmišljamo, zašto na sam njen pomen grizemo jezik, pomeramo se s mesta, vičemo puj, puj, puj? Nije li ona jedina sigurna stvar u životu na koju pouzdano možemo računati? Kako to da smo u stanju više vremena potrošiti pripremajući se za večernji izlazak, nego pripremajući se za smrt?
I, najvažnije od svega: kada i ako nam misli zalutaju u tamne šume sopstvene smrti... razmišljamo li o njoj kao o nečemu što će da se desi nama ili našim najbližima?
Koliko smo spremni za sopstvenu smrt?