“Tata kad cemo da idemo kod onih sto imaju namestaj?” - pitao je sin od cetiri godine mog prijatelja kad su stigli u emigraciju.
Negde pocetkom devedesetih, kad su moji prvi prijatelji poceli da napustaju zemlju, i kad su mi govorili kako treba da idem da radim testove posto su kao pravljeni za mene, ja sam im odgovarala kako ja ostajem da se borim protiv zla. Da je zlo definitivno pobedilo shvatila sam konacno '98 kada su mi u roku od mesec dana dvojica kolega stranaca rekli kako sam prestala da se smejem. ''99 u leto kad se cinilo da ce zlo “koje je upravo pobedilo ceo svet” vecito da traje, konacno smo resili da odemo.
Uvek sam nekako znala da mogu u Izrael zbog babe Jevrejke i rodjaka koji su otisli sto pedesetih, sto devedesetih. Jevrejska organizacija za useljavanje slala je jednom u par meseci svoje predstavnike u Beograd da mi koji mislimo da imamo pravo na useljenje budemo intervjuisani. Ne, ovo nije prica koja odmah ima srecan kraj. Nisu nas odmah prihvatili, platili put i dali novac da se snadjemo prvih par meseci, dok ucimo jezik (sto novi useljenici dobijaju). Moja baba nije bila dovoljno dobra Jevrejka, udala se za nejevrejina, pa su nas stavili na listu cekanja.
Onda smo pobegli u Pariz sa vizama na mesec dana. Bez znanja jezika, sa par prijatelja, bez papira (prvi mesec prebrzo je prosao). Trajali smo tri meseca. Mozda bi potrajali duze, ali stigla je nada iz obecane zemlje, Izraela. Jedan izraelski fizicar je mom kolegi rekao da mu se javim kad dodjemo da razgovaram za PhD. U Beogradu nas je docekala kisa i moji roditelji, uplakana mama i tata koji je rekao da treba sto pre opet da odemo.
Slabasna nada iz obecane zemlje pojacala se u vidu Idud Alije. To je put koji jevrejska organizacija organizuje za potencijalne nove useljenike. Trajao je 12 dana, sve je bilo pokriveno osim po 100$. Pokazu ti sve lepo, sakriju sve ruzno. Tad smo prvi put saznali da postoje “dobri” Jevreji i oni manje “dobri” (da ne koristim rec cistokrvni). I da ja moram da podnesem dokaz da je moja baba “dobra” Jevrejka.
U cetvrtak ja sam, umesto na Masadu, otisla na intervju. Profesor sa kojim sam razgovarala trazio je da mu posaljem dokumenta i da dodjemo. I otisli smo. Na studentsku vizu, studentsku platu, u studentski dom. Soba u koju smo usli bila je puna mrtvih buba, smrdela na vlagu (cebad i jastuci posebno) i izgledala fuj. Nismo imali nista osim nase garderobe. Muz nije mogao da dobije radnu dozvolu i pored pisma sa Instituta da hoce da ga zaposle. A ja sam pocela opet da se smejem. Onaj grc, sa kojim sam zivela tokom onih godina zla, nestao je.
I dalje nije bilo lako. Da bi dokazali da je moja baba “dobra” Jevrejka morali smo da pokazemo slike njenog groba. Glavna osoba za sve nas pitala je u prisustvu moje tetke, koja je prezivela Holokaust, kako je moja baba prezivela rat ako je bila “dobra” Jevrejka. I rekla nam kako nema veze sto su svi ostali stradali, to i dalje nije dovoljan dokaz da je baba “dobra” Jevrejka.
Ni tu jos nije srecan kraj. Ni kad smo nju prosli nismo odmah dobili stalne papire. Srecan kraj nije bio ni kad smo ih dobili (hvala BG rabinu Isaku Asielu).
U Beograd sam otisla samo jednom, kad mi je mama bila tesko bolesna. Umrla je na dan Djindjiceve sahrane.
U Izrael smo stigli 1 oktobra 2000. Peti (sesti, sedmi) smo proveli u sobi sa TV-om uz CNN. I decembarske izbore. Hapsenje Milosevica uz radio i forum b92 u mojoj kancelariji. Prva stvar koju sam instalirala na komp na poslu bio je Real da slusamo b92. 12 marta sajt nije mogao da se otvori. Dok sam nonsalantno pregledala Haaretz proveravajuci lokalne dogadjaje, krajickom oka uhvatila sam vest da je pucano na premijera u Srbiji. Negde istovremeno stigao mi je mail od brata. Muz je izasao sa posla cim sam mu javila i dosao da probamo da saznamo sta se desilo.
Upoznali smo dosta nasih u Izraelu. Neki su otisli jos pedesetih, neki devedesetih. Neki i dalje zive po kibucuma koje su osnivali, neki su se bas dobro snasli. Muzu je jedan deda od preko sedamdeset sa svojim cistim dorcolskim akcentom govorio kako i dan danas pati za svojim Beogradom. Mnogi su sa setom govorili kako bi se vratili posto je tamo, u njihovom secanju, bilo bolje.
Prosle godine smo mi Izraelci stigli u Ameriku. Nas svet ovde daleko je sareniji, nekako bolje preslikana domovina. Ovde smo upoznali naseg vajara Bobana Ilica koji je '96 otisao u Nis na proteste. I koji je svom rodnom Nisu poklonio Djindjicev spomenik, da bi je ovi stavili u neki magacin dok ne plati.
Mnogi od nas otisli su posle nekog svog unutrasnjeg poraza u borbi sa zlom “jer ovde nikad nije bilo dobro “. I Beograd-Srbija nam je ostala zamrznuta u onom momentu kad smo otsli. Svakog dana srecemo neke nase koji su skoro dosli da se ne vrate. I grebu rukama i nogama. Zaboravljaju da su sticali neke diplome i radili fine poslove i krecu ponovo ispocetka.
Juce smo na memorijal ploci gde je nekad bio WTC videli ime Bojan Kostic. Pre neki dan, u holu fizickog fakulteta na Kolumbiji bistu Mihajla Pupina (zgrada se zove Pupin). Sa drugom smo se nasli na Teslinom cosku.
U Parizu smo prolazili ulicama Kralja Petra i Beogradskom. I prosetali do biste Petra i Aleksandra.
Dvojica izraelskih generala, jedan od osnivaca komunisticke partije i doskorasnji potpredsednik Vlade su nasi.
Guvener Ilinoisa cesto prica kako su njegovi roditelji (otac je bio oficir kraljevske vojske), imigranti, tesko radili u fabrikama da bi njemu i bratu omogucili buducnost.