случај поручника Јозефа К.

Черевићан RSS / 15.08.2008. u 12:02

 

гост Аутор г. Јеремија 

                

 

 

 

Jozef K. je, pre nego što sam ga upoznao, bio profesionalni oficir.

 

 

 

                   Oficirski poziv je duga tradicija njegove porodice. Iz generacije u generaciju, bar je jedan muški član tu tradiciju nastavljao. Kako je Jozef K. bio jedinac, pitanje njegovog životnog poziva nikad se nije ni postavljalo. To što je bio nežne građe, emotivan i sa izraženim sklonostima, pa i talentom, za poeziju, njegov otac, inače također oficir, nije ni primećivao. Na bojažljive primedbe njegove žene, a Jozefove majke, kako je njihov sin isuviše slabašan i nežan za grubi vojnički poziv, otac bi samo odmahnuo: 

 

                                           

                   - Tri meseca drilovanja kod strogog narednika i naš mali Jozef biće čvrst kao stena.

 

 

                   Protivno svojim željama Jozef K. je završio vojnu akademiju  i krenuo očevim stopama.

 

 

                   Kada je počeo rat, njegov otac je bio u penziji. Zbog poodmaklih godina nije udovoljeno njegovoj želji da se, kao dobrovoljac, bori u tom ratu i da svoju uniformu ukrasi grančicama bar sa jednom generalskom zvezdicom. Ex pukovnik je zato, preko svojih veza u generalštabu, omogićio svom sinu, tada već poručniku Jozefu K. da što pre ode na ratište i odmah na početku vojničke karijere krene stazama slave. Otac sina ni ovoga puta nije pitao za mišljenje, jer po očevom dubokom uverenju prirodno stanje za pravog oficira je rat, a ne mir.

 

 

                  - Rat je otac svemu, svemu kralj, citirao je ex pukovnik Heraklita i uvek dodavao, a mir je za slabiće. U njemu se čak i dobri oficiri opuste, omekšaju i ugoje.

 

 

                  - Na vojnoj akademij su nas učili da je rat čin sile kojim primoravamo neprijatelja da prihvati našu volju, objašnjavao mi je Jozef K. na jednom od  naših razgovora, te da se u primeni te sile naša armija i svaki njen pojedinac, mora  strogo pridržavati međunarodnog humanitarnog prava i običaja ratovanja. Da je uvođenje humanosti u načela ratovanja čist logički i svaki drugi apsurd, shvatio sam tek u ratu. Rat je krvavi pir destrukcije, jedan konkretan, materaijalizovani i užasni zločin, vođen i usmeravan od strane države. Gebels je bio u pravu kad je rekao da u ratu jedno biće pije krv drugom. Time što jedno umire drugo se prehranjuje. Zato, po Gebelsu, ne treba trabunjati o humanosti. Moji profesori na vojnoj akademiji su uglavnom trabunjali.

 

 

                   - E, moj Jozefe, da su trabunjali samo tvoji profesori. Šta tek reći o govorima naših političara? To je tek trabunjanje. Doduše, politika je uvek bila umešnost mogućeg, pa ako im mi birači dopuštamo trabunjanje o ratu i još ga rado slušamo, onda zašto da ne trabunjaju, pokušao sam  da uopštim temu. 

 

    

                  - U doktrini savremenih armija, uključujući sve zemalje sa vodećom demokratijom, ključni je sledeći doktrinarni stav: Koristeći tenološku nadmoć svog oružja neprijatelja treba napasti sa distance, iznenaditi ga i uništiti, a pritom ostati van domašaja. Visoko kotiraju komandanti koji u oružanoj borbi napadnu i pobede neprijatelja dok spava, kad je bez oružja, pri prevoženju, u pozadini, jer tako dejstvujući ne izlažu svoje jedinice opasnosti, nastavio je Jozef K.

 

 

                   - Dozvoli da te potsetim, da to nije nov, a ni orginalan doktrinarni stav. Ti ćeš to bolje znati, čini mi se da ga je definisao još Sun Cu Vu, pet stotina godina pre nove ere, primećujem.

 

 

                   - Slažem se, ali ako je to tako, a jeste, zašto se onda trabunja o viteštvu, časti i moralu u ratu? Ta načela su toliko različita, čak dijametralno suprotna, elementarnim moralnim i demokratskim normama u miru. A što se tiče Sun Cu-a, suština njegove vojne misli je primena «čiste moći» tako da se neprijatelj potčini bez borbe, «da se ne pokreće mehanika», kako je on govorio.

 

 

                  - A šta je radio taj Cu, ako njegovi neprijatelji neće da priznaju njegovu nadmoć? Verovatno je pokretao tu svoju mehaniku i raspalio po njima.

 

 

                  - Suštinu ratova XX veka, prvi je i gotovo u celini opisao jedan britanski pomorski oficir u svom izveštaju Komitetu za odbranu još 1921. godine. On je napisao, parfraziram: Sasvim je jasno da se moderni rat razrešava kroz napor da se uguši život čitave nacije. Budući da se vodi svim snagama naroda, njegov je krajnji cilj da se izvrši pritisak na celokupno stanovništvo, svim raspoloživim sredstvima i na taj način primora vlada napadnute države da prihvati sve postavljene uslove. Bio je potpuno u pravu. Već u narednom, Drugom svetskom ratu, težište borbenih dejstava se prenosi sa vojnih formacija na narod, na njegovu ekonomiju, gradove, komunikacije u krajnjem - na njegovu ukupnu egzistenciju. U skaldu sa takvom strategijom Hitler je razvio Blickrig i koncentracione logore, saveznici bombardovali Drezden, a Truman bacio atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. To znači da je «Veština ratovanja» Sun Cu Vu-a vrlo zastareo udžbenik, potrudio se da mi stvari detaljno razjasni Jozef K., otpio gutljaj kafe, pa nastavio:

 

 

                  - A i «mehanika» je uznapredovala u odnosu na vreme Sun Cua.  Razorna moć i domet savremenog oružja su praktično neograničeni. Priroda oružja se itekako promenila. Međutim, ljudska priroda nije. U ratu izbija dugo suzdžavana radost razaranja, ona čoveka oslobađa potisnute agresije koja se u mirno vreme nakupila.

 

 

                   Činilo mi se da Jozef, malo precenjuje čovekovu agresivnost, ali nisam ništa rekao.

 

 

                   - I ne samo tehnika ratovanja, već je i  lik neprijatelja bitno različit od lika neprijatelja u ranijim ratovima. Jedan od osnovnih zadataka države, koja se priprema za rat, jeste da prikaže budućeg neprijatelja što apstraknije, da ga dehumanizuje i satanizuje, kako bi na najoštriji način razlučila čin ubijanja u ratu od čina ubistva u miru.

 

 

                   Podsetio sam ga na Remarkovog junaka iz «Na zapadu ništa novo». Taj je junak, kome sam zaboravio ime, francuskom vojniku, nakon što ga je proburazio svojim bajonetom, i dok je ovaj, još uvek živ, gledao u njega razrogačenih očiju, rekao: «Ti si za mene bio samo ideja, apstrakcija koja je živela u mom umu... Ubio sam tu apstrakciju». Tek kad ga je ubio, shvatio je da taj nesrećni Francuz, mladić istih godina kao i on, nije nikakva apstrakcija već čovek, a on njegov ubica.

 

 

                  - Danas je sasvim drugačije. Zahvaljujući modernom oružju mogućnost direktnog sukoba, oči u oči, sa konkretnim neprijateljem je bitno smanjena. Za većinu boraca apstraktna mržnja, konstruisana tokom psihološke pripreme rata, ostaje dominantna do njegovog kraja.

 

 

                  - Negde sam pročitao da  krvožednost proporcionalno raste sa udaljenošću od fronta – najudaljeniji od neprijatelja su najžedniji njegove krvi, dodao sam.

 

 

                  - Ja to najbolje znam. Moja raketna baterija je bila desetinama kilometara udaljena od linije sukoba. Raketaši i piloti nikada ne vide svog neprijatelja. On je udaljen, nevidljiv i de facto apstraktan. Mi ubijamo pritiskom na dugme, a ne nožem. Dobiješ koordinate od pretpostavljenih, izvršiš rutinske proračune, usmeriš lansere, pritisneš dugme i aktiviraš rakete. Jednostavno i čisto. Šta se dešava kilometarima dalje, na cilju koji si gađao, niti vidiš, niti o tom razmišljaš. Tako se može ubijati i ubijati, sve do sudnjeg dana, a da ti savest ostane mirna.

 

 

                    - Tvoja savest, ipak, nije ostala mirna, zar ne?

 

 

                    Pitao sam ga, a bilo bi mnogo bolje da nisam.

 

 

                    - Bilo je to 12.novembra prve godine rata. Od ranog jutra moja baterija je dejstvovala prema planu vatre i to samo po jednom cilju. Oko deset sati pozvao me komandant i rekao:

 

 

                    - «Čestitam poručniče! Danas ste bili đavolski precizni. Pešadija neće imati šta da radi. Cilj ste uništili vi sami». Naredio je premeštanje položaja moje baterije i pokret ka liniji fronta. Neprijatelj se povlačio. Ucrtao sam u svoju kartu nove položaje i odredio marševski pravac. Nakon pola sata marševanja radio vezom se javio vođa izviđača, koji se kretao ispred glavne kolone transportnih vozila, i predložio da promenimo pravac marševanja. Na moje pitanje zbog čega, odgovorio je da ne bi bilo dobro da vojnici naše baterije vide ono u šta on sad gleda. Zaustavi sam kolonu i svojim vozilom pošao napred.  Izviđači su me čekali na ulazu u jedno selo. Slike iz Danteovog pakla delovale su naivno i idilično spram prizora pred mojim očima. Duž čitave ulice, ispred sagorelih kuća, po cesti, čak i na okolnom drveću bili su leševi. Neki ugljenisani, a drugi krvavi. Najviše ih je bilo na seoskom trgu, oko vozila sa oznakama Crvenog krsta, gde su nesrećnici čekali u redu za lekove i hranu. Ni jedan leš nije bio ceo, a ruke, noge, glave i veći unutrašnji organi bili su razbacani. okolo i izmešani. Slika ženskog leša bez nogu, koji u naručju, još uvek čvrsto, drži leš svoje bebe bez glave, urezala se tako duboko u moj mozak, da ću je gledati do kraja  života. Čim zatvorim oči, ta slika se pojavi jasna i oštra kao i  onog 12.novembra. Evo, već petnaest godina učim da spavam otvorenih očiju. Još nisam naučio.

 

 

                   Zadrhtao je glas Jozefa K., a brada mu se počela tresti. Neznajuči šta da radim, dodao sam mu čašu sa konjakom. Drhtavim rukama je prineo čašu ustima, malo je otpio, a ostatak prosuo po košulji i posle kraće pauze nastavio:

 

 

                  - Kad mi se svest izbistrila posle prvog šoka, otvorio sam svoju topografsku kartu. Koordinate sela bile su tačne koordinate cilja, upravo onog koji je moja baterija čitavo jutro raketirala.Saznanje da sam ja, sa mojom baterijom, pobio te starce, žene i decu bilo je groznije od prizora u koji sam nemo gledao. A, onda, odjednom jasno sam čuo krike i samrtne ropce svih pobijenih, zatim detonacije i na kraju čuo sam i svoj glas:  «BATERIJOM! PALI!», pa ponovo: «BATERIJOM! PALI!». Tačno onoliko puta, koliko sam komandi za vatreno dejstvo tog jutra izdao.

 

 

                  Brada mu je još više počela drhtati. Ličilo je na epi-napad. Tek mi je tad postalo jasno šta je posttraumatski sindrom. Dodao sam mu ponovo čašu, a i ja sam svoju ispio na iskap.Posle pića i kraće pauze glas mu je postao nešto sigurniji,a drhtanje brade i ruku gotovo da je prestalo.

 

 

                  - Sledećeg dana napisao sam, zaveo i predao službeni podnesak komandi. Kopiju još uvek čuvam, dodao mi je izbledeli papir i tražio da ga glasno čitam. To sam i učinio.

                    

 «Komandantu brigade,

  ja, poručnik Jozef K., zahtevam da, u skaldu sa odredbama Pravila službe naše vojske, odredbama

krivičnog  zakona naše države, kao i odredbama Ženevske konvencije i Međunarodnog humanitarnog prava, protiv mene pokrenete postupak pred nadležnim vojnim sudom.

 

Razlozi pokretanja postupka: Dana 12. novembra o.g. prekršio sam sve meni poznate odredbe gore navedenih zakona i konvencija i počinio ratni zločin.

 

Dokaz: Moje priznaje u ovom podnesku.

 

Svedoci: Oficiri, podoficiri i vojnici 1. baterije naše brigade.

 

Mesto zločina: selo..., koordinate... 

Žrtve: Najmanje 90 civila, stanovnika sela, među kojima neutvrđen broj žena i dece, tri humanitarna

radnika Međunarodnog Crvenog Krsta, od kojih dve žene.

 

Materijalna šteta: Uništeni su svi objekti za stanovanje, sva dobra za život stanovnika sela, teretnovozila Međunarodnog Crvenog Krsta i neutvrđena količina lekova i hrane iste organizacije.

Molim da me, do početka sudskog procesa, razrešite dužnosti.

 

13.novembra o.g.

 

Jozef K., poručnik» 

 

                                                                                                       

                  - I šta je bilo dalje, pitao sam sa nestrpljenjem.

 

 

                  - Moj komandant, pukovnik M, pozvao me  iste večeri na razgovor. Stavio je bocu viskija na stol i napunio dve čaše do vrha. Počelo je ubeđivanje. Prvo uokolo i blago uz oslovljavanje sa «sine», a zatim službeno, uz oslovljavanje sa «gospodine poručniče», pa preteće i oštro, a svaka druga reč mu je bila «kretenu», «idiote» i «izdajniče», zatim opet sa «sine» i tako do ujutro. Komandant je, inače, bio uvek brižan, vrlo odgovoran, pošten i blag čovek. Popili smo tu bocu viskija, ali ja nisam popustio. Na kraju je komandant, pred mojim očima, pocepao službeni podnesak sa mojim priznanjem i isterao me iz kancelarije. Za tri dana sam vraćen u matičnu bazu brigade, a za mesec dana sam dobio rešenje o nečasnom otpuštanju iz armije. U njemu je pisalo da sam otpušten zbog lošeg zdravstvrnog stanja, kao labilna ličnost. Odmah po izlasku iz armije otac me se odrekao, i to javno, preko oglasa u novinama. Kopiju mog priznanja službeno sam predao nadležnom tužiocu. Nikad nisam dobio nikakav odgovor.Tišina traje evo, više od petnaest godina.

 

 

                   Bilo mi je jasno zašto do podizanja optužnice i pokretanja sudskog procesa za ratni zločin nije došlo, a nikada neće ni doći.  Komandir raketne baterije poručnik Jozef K, tog 12. novembra, nije pogrešio koordinate cilja. Cilj je odabrala njemu pretpostavljena komanda, a u skaldu sa odobrenom strategijom, o kojoj je odlučio politički vrh države. Pa, zašto onda da se sudi jednom poručniku koji je samo izvršavao naređenja.

 

 

                   Međutim, odgovor na pitanje, da li je Jozef K. zločinac, nije bio ni jednostavan, a ni jasan.

 

                    Bar, meni nije. 

 

                                                                           * 

                  

Ne znam zašto, ali kad god razmišljam o ražalovanom poručniku, setim se  prve rečenice iz Kafkinog Procesa:

 

   

                 «Neko mora da je oklevetao Jozefa K., jer je, iako nije učinio nikakvo zlo, jednog jutra bio uhapšen.» 

                                           Znam da, sem imena, sličnosti između njih dvojice nema, jer poručnika Jozef K. nije niko oklevetao, on jeste učinio veliko zlo. Sam tako misli i svoj zločin priznaje. Ali, niko neće da ga uhapsi i da započne proces. 



Komentari (47)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Anjale Anjale 12:27 15.08.2008

...

G. Jeremija
priča pogađa direktno u centar.
Tamo gde je srce...
jeremija92 jeremija92 12:35 15.08.2008

Re: ...

Anjale, mene slične priče pogađaju i u srce, ali i u mozak. Već godinama.
Hvala i što si prva. Ovog puta bez uobičajene medalje. Podsetila bi na ratno odlikovanje.:(
constrictoria92 constrictoria92 13:58 15.08.2008

Re: ...

Anjale
G. Jeremija
priča pogađa direktno u centar.
Tamo gde je srce...


Potpisujem gore navedeno...
GajaR GajaR 12:42 15.08.2008

ratno/rasna

odličan si jeremija

onaj ko uči škole da bi ratovao, mora biti svestan da će nekog lišiti života, i unapred se s tim miri!!!
najgore je to što skoro da situacija u ratu nikada nije crnobela, a spirala zla igra ludački pir...

preporuka
jeremija92 jeremija92 12:50 15.08.2008

Re: ratno/rasna

GajaR, ne bih da protivrečim, a ni da bilo koga branim, ali mladići u vojne škole polaze, i ne samo kod nas, iz različitih motiva. Neki od njih su i da brane svoj narod. Načelno, takvm motivima se ništa ne može zameriti.
Jaril Jaril 12:55 15.08.2008

Да је...

Знам да је увек незахвално полемисати са текстом, али...

Како би се прича завршила да је овај наш Јозеф К. својевољно и самомотивисано уписао војну школу?

jeremija92 jeremija92 13:11 15.08.2008

Re: Да је...

Jaril
Знам да је увек незахвално полемисати са текстом, али...Како би се прича завршила да је овај наш Јозеф К. својевољно и самомотивисано уписао војну школу?

Mislim da to za priču nije od presudnog značaja. Jer, verujem da i oni koji svojevoljno upisuju vojnu školu, ne čine to da bi postali zločinci. Mislim da to čine iz egzistencijalnih i drugih uobičajenih, većinom pozitivnih motiva.
To bi bio odgovor, ako sam shvatio pitanje.
Jaril Jaril 13:43 15.08.2008

Re: Да је...

Mislim da to za priču nije od presudnog značaja.
Да ли је можда Јозеф К. искористио ситуацију која има морално оправдање да напусти позив који од почетка није желео? Користећи се сопственом улогом жртве додељеном му од надређених ауторитета? А злочин му је само изговор којим отвара моралну дилему да би је искористио за сопствени циљ?

ПС: Ако претерујем/досађујем са питањима, слободно реци.
jeremija92 jeremija92 14:16 15.08.2008

Re: Да је...

Jaril
Mislim da to za priču nije od presudnog značaja.Да ли је можда Јозеф К. искористио ситуацију која има морално оправдање да напусти позив који од почетка није желео? Користећи се сопственом улогом жртве додељеном му од надређених ауторитета? А злочин му је само изговор којим отвара моралну дилему да би је искористио за сопствени циљ? ПС: Ако претерујем/досађујем са питањима, слободно реци.


Moguće da je želja iz potsvesti prerasla u motiv. Međutim, nesrećni Jozef K. je, iskreno zgrožen saznanjem o posledicama svoje profesionalne rutine, saznanjem da je on i de facto i de iure zločinac, reagovao, kako je reagovao.
Jarile, ubiti neprijatelja u borbi, koji je naoružan i koji ugrožava život, je moralno prihvatlivo za većinu boraca, a i uopšte.
Međutim, nije moralno prihvatljivo za istu većinu, ubijati nemoćne starce, žene i decu, kao i nenaoružanog, zarobljenog neprijatelja. Ta crta deli ljude na borce i zločince.
U savremenom ratu, gde se ubija sa distance, ta crta je nevidljiva.
Uostalom, da citiram poručnika Jozefa K.
"Raketaši i piloti nikada ne vide svog neprijatelja. On je udaljen, nevidljiv i de facto apstraktan. Mi ubijamo pritiskom na dugme, a ne nožem. Dobiješ koordinate od pretpostavljenih, izvršiš rutinske proračune, usmeriš lansere, pritisneš dugme i aktiviraš rakete. Jednostavno i čisto. Šta se dešava kilometarima dalje, na cilju koji si gađao, niti vidiš, niti o tom razmišljaš. Tako se može ubijati i ubijati, sve do sudnjeg dana, a da ti savest ostane mirna."
PS: uopšte ne dosađuješ, Jarile.




Jaril Jaril 21:13 15.08.2008

Re: Да је...

(напомена: ово пишем са становишта сопствене естетике, дакле ово је мишљење)

Има се свашта рећи о твојој причи. А ја сам јој тако и приступио, као приповетки. Јер, да би једна прича покренула полемику о неком питању, прво мора да докаже своју убедљивост.

Да сам Ја треће лице, посматрач са стране, ја бих рекао да је Тебе (као лика), ЈК врло добро смотао и изманипулисао. Ја му ништа не верујем. Зашто? Да је ЈК мој лик, он би морао да се дебело позабави неким питањима. Да Ја (као посматрач) могу да учествујем у сцени, свашта бих га питао.

ЈК је сасвим оправдано отпуштен из војске као лабилна личност. Личност без идентитета и убеђења. Његова основна девиза је била поштовати ауторитет. Његово пуцање и настаје тамо где ауторитети долазе у конфликт. С једне стране су отац и војска, са друге међународни закони. ЈК је пукао оног момента када је схватио да је немогуће задовољити све ауторитете. То отвара питање зашто је онда изабрао да задовољи Међународне законе, а не ОцаВосјку? Због издаје. Његову представу о исправности живљења под руководством ауторитета нису нарушили Међународни закони, већ управо његов рођени отац. Његов рођени отац га је издао. Зато се приклонио другој страни. Највећа несрећа која га је задесила јесте управо то што није могао да задовољи ни Међународни закон и његово растројство је крајње. Његово дрхтање вилице потиче одатле.

Да је ЈК мој лик, он би извршио самоубиство. Не зато што га савест гризе, већ зато што су темељи на којима је (под принудом) формиран његов живот и идентитет тотално разрушени. Много силније него што је разрушено село.

Зашто ЈК лаже? Добро, де, зашто је неискрен?

Зато што је и сам негде свестан тога што га је задесило, а намерно своју трагедију филује у романтичну обланду морала и савести. Како је свестан?

U ratu izbija dugo suzdžavana radost razaranja, ona čoveka oslobađa potisnute agresije koja se u mirno vreme nakupila. Значи да је избила код њега. И не он не прецењује агресију. Јер ЈК говори о својој агресији, насталој под аутократијом оца, а пројектује је на све друге. Тако му је згодно да подели своју деструкцију на целу групу.

То што је волео поезију не значи да је развио емпатију. Јер да је развио емпатију никада не би дозволио да под неким психолошким притиском људи постану апстракција.

Ја не верујем ЈК јер он у ствари само жели да себе докаже као жртву. Што он и јесте. Али, његова жртва иде на његову одговорност. Не на одговорност рата.

Њега највише изједа истина. То што он уистину јесте лабилна личност. Да је био јак, он би се одупро оцу. Овако, ем није, ем га се отац одрекао. Остао је и без себе, и без сопственог задовољења.

У његовом "дрхтању вилице" понајвише има самосажаљења, а понајмање сажаљења на побијене.

Питање није: да ли је ЈК злочинац?
Питање је: да ли је ЈК манипулатор?


- е сад мало објективније -

У једној причи мора све да буде објашњено. То не значи да прича мора да да одговоре на сва питања која би читаоци могли поставити и свакако не значи да мора да их нацрта, али би морала да предвиди до којих ће одговора читаоци доћи. Заправо, да управља њиховим потенцијалним одговорима. Надам се Јеремија да се нећеш љутити, али мени ова прича није убедљива, јер оставља доста простора за надградњу. Надградња у виду "схватања приче" јесте пожељна, али у овом случају надградња измиче контроли коју би прича ипак морала да има. Јер, уметност је ту да у нама изазове доживљаје и да њима управља како би нас у те доживљаје убедила. По том критеријуму и карактеришемо неко дело као "јако" (или не).

Надам се Џеремаја да се не љутиш. Ово моје мишљење свакако не значи да овај текст није вредан блога и да нема снагу да подстакне на размишљање.
jeremija92 jeremija92 23:55 15.08.2008

Re: Да је...

Poštovani Jaril, ne postoji ni najmanji razlog zbog koga bih se ja naljutio.
Samo pazi, nemoj ni ti da se naljutiš kad pročitaš moj odgovor na tvoju kritiku moje priče, datu pod nazivom - mišljenje.:))

Predpostavimo da si čitao Kafkin "Proces".
Franc Kafka je lepo uočio i maestralno opisao u svom "Procesu", kako DRŽAVA ovladava svojim građanima. Totalitarna DRŽAVA, a svaka DRŽAVA po svojoj definiciji teži da bude takva, hoće i totalitarnu vlast nad svakim svojim građaninom.
Dakle, ta DRŽAVA u Kafkino vreme, prva polovina XX veka, od svojih građana pravi podanike.
Kafka je rano preminuo, nije mogao da vidi zašto DRŽAVA pokreće proces nad njegovim Jozefom K.
Moj odgovor je - zato da bi Jozef K, sada kao poručnik , izvršavao sve ono što njegova DRŽAVA zahteva, uključujući i monstruozne zločine.

Dakle, Jarile, ni kod Kafke u njegovom "Procesu", a ni u mojoj priči nije JOZEF K. glavni junak, nego DRŽAVA.
To što si pisao o Jozefu K. može, ali i ne mora da bude tačno. Nije ni bitno. Promašio si cilj. Jozef K. je marioneta, DRŽAVA je glavni lik. Ti, Jarile, o glavnom liku, ove priče nisi rekao ni reči.
Jarile, poručnik se ne zove slučajno Jožef K.

Ne stoji tvoj stav da u priči mora sve da bude objašnjno, to je odavnoi pokazao i rekao Čehov , parafraziram: ne može se u priči, kao u romanu, i razviti rasplet i pokazati zašto je glavni lik ubica, na čitaocu je da to sam shvati. Čehovu se, mislim, može verovati.

pozz.

PS: Da se vratimo malo na prethodnu temu, onu o pilotu i pinteru.:))
Podrazumeva se da svaki čitalac čita vlastitom optikom. I ti si, s punim pravom, ovu priču čitao na svoj način.
To je po meni OK sve dotle, dok se između pisca i čitalaca ne postavi književni kritičar, koji čitaocima govori šta je pisac hteo da kaže i kako da čitaju ono što je napisano.:)))
Jaril Jaril 07:16 16.08.2008

Re: Да је...

Ti, Jarile, o glavnom liku, ove priče nisi rekao ni reči.
Сасвим јасно, али зашто нисам рекао ни речи?

Зато што ја о главном лику сазнајем посредно, углавном преко ЈК. А ја му не верујем да прича истину (или бар, скроз истину). Како ја да закључујем и доносим судове на основу исказа који је лаж. (Оно јес' да је то честа појава на блогу. ) ) Само је у томе ствар, што он не говори о Држави, него о својој (искривљеној) представи Државе. Те ето, бићу безобразан да те демантујем као аутора (шта ме брига, сам си тражио )))) ) главни лик није Држава, него Јозефова представа Државе. (Нисам намерно, часна реч. :))) )

Ne stoji tvoj stav da u priči mora sve da bude objašnjno
Нисам се можда најбоље изразио. Не мора да буде све исказано. Наравно да читаоци треба сами да дођу до одговора. (Ја и не волим књиге где ми је све нацртано.) Али замисли да сваки читалац дође до свог одговора, па на крају читалац одлучује ко је убица. (Мислим, и то може, али ако се за изражајни циљ има нешто друго.)

Чехову се свакако може веровати, само је за остављање јасних путоказа по којима ће читалац стићи до циља, потребно много вештине.
To je po meni OK sve dotle, dok se između pisca i čitalaca ne postavi književni kritičar, koji čitaocima govori šta je pisac hteo da kaže i kako da čitaju ono što je napisano.:)))
Јес', па да прочитају, испројектују своје мисли и веровања, а онда кад схвате да то уопште не пише, остану разочарани. (Хихи, случај и овде ) ).

Критичари су ту, да читаоце спасу од писаца. ))))))))))))))))))

Е сад се искидах од смеха. )))))

Не од писаца наравно, него од погрешног разумевања. Видиш, једна од снага турбо фолка (па и популарне музике уопште) је у томе што у његовим текстовима осећања, ситуације или штагодвећ, уопште нису ни објашњени, него само назначени. А онда слушаоци сами, на основу понуђеног почетног материјала, изврше надградњу сопственим искуством и светом. Тако, тужна љубавна песма у ствари нема никакву снагу, све док се не надовеже на искуство слушаоца, па дође у позицију да је "емотивна" јер га је "погодила право у срце". Уметност која се користи слушаочевим искуством није ништа друго до лоповлук.

Дакле, не мора све да буде нацртано, али морају да постоје тачна и прецизна упутства како да читалац сам нацрта.

ПС: За све друге који се питају шта ми је, имамо госн. Џеремаја и ја један џентлменски договор.
jeremija92 jeremija92 07:43 16.08.2008

Re: Да је...

Jaril


ПС: За све друге који се питају шта ми је, имамо госн. Џеремаја и ја један џентлменски договор.


Džentlmenski dogovor o dvoboju, a sekundant je g. Čer.:))
Oružje nismo morali da biramo, jasno je da je to Njeno Veličanstvo Reč.

jeremija92 jeremija92 07:59 16.08.2008

Re: Да је...

Jaril
Ti, Jarile, o glavnom liku, ove priče nisi rekao ni reči.
Сасвим јасно, али зашто нисам рекао ни речи?

Зато што ја о главном лику сазнајем посредно, углавном преко ЈК. А ја му не верујем да прича истину (или бар, скроз истину). Како ја да закључујем и доносим судове на основу исказа који је лаж. (Оно јес' да је то честа појава на блогу. ) ) Само је у томе ствар, што он не говори о Држави, него о својој (искривљеној) представи Државе. Те ето, бићу безобразан да те демантујем као аутора (шта ме брига, сам си тражио )))) ) главни лик није Држава, него Јозефова представа Државе. (Нисам намерно, часна реч. :))) )

Jarile, šta nevalja u Jozefovoj predstavi države?
U čemu se vas dvojica ne slažete?
Jaril Jaril 10:50 16.08.2008

Re: Да је...

Да раздвојимо две ствари. Овај текст може да има чисто морално-информативне интенције (да нам да други поглед на неко питање) или да има књижевне интенције.

Ако је прво у питању, онда бих се упустио у полемику о представи државе. У ствари, не би била полемика, јер бих се можда одмах сложио са написаним или бар већином тога.

Ако је друго у питању, онда бих се упустио у полемику о представи државе да сам до ње уопште стигао. Још увек се бавим мотивима, узроцима, поривима и потребама ЈК. Пошто текст не даје јасне путоказе како да разрешим ова питања, ја не могу да се мрднем даље. Ту сам се (као читалац) закопао.

[Конкретни проблем је нпр.: ЈК је требало да уради нешто конкретније против Државе, него да се истој тој Држави обрати за решење. Ту би Држава постала један од актера. Овако се увек враћам на ту психо-драму да бих одговорио на питање зашто ЈК никада није ни покушао да изађе из оквира Државе, зашто никада није постао дисидент? Њега у ствари Држава не интересује (што Државу избацује из приче) него га само интересује да споствени конфликт који је настао конфликтом два ауторитета ОтацВосјка и Међународни закон, разрeши на неки прихватљиви начин (и одабрао је најприхватљiвији, да он није ништа крив, јадан, каква жртва... )]

Ако си, као Књижевник, хтео да говориш о Држави и да њу поставиш за главног јунака, немој да схватиш као увреду, али у томе ниси успео. (Никако не бих волео да због овога избије неки конфликт.) Основна тема ове (књижевне) приче (овако написане) јесте унутарњи конфликт ЈК (дакле, он је главни јунак). Ако желиш да стигнемо до Државе као јунака, онда би морао да преправиш текст тако да разрешиш сва ова питања која држе ЈК у главном фокусу. (А јаој, ако ме сад не упуцаш...).

Моје решење би било самоубиство.

Јесам бар мало појаснио моје виђење ствари?
jeremija92 jeremija92 12:46 16.08.2008

Re: Да је...

Jaril
Да раздвојимо две ствари. Овај текст може да има чисто морално-информативне интенције (да нам да други поглед на неко питање) или да има књижевне интенције.

Ако је прво у питању, онда бих се упустио у полемику о представи државе. У ствари, не би била полемика, јер бих се можда одмах сложио са написаним или бар већином тога.

Ако је друго у питању, онда бих се упустио у полемику о представи државе да сам до ње уопште стигао. Још увек се бавим мотивима, узроцима, поривима и потребама ЈК. Пошто текст не даје јасне путоказе како да разрешим ова питања, ја не могу да се мрднем даље. Ту сам се (као читалац) закопао.

/quote]


U pitanju je i prvo i drugo: tekst u formi priče prezentuje neka od etičkih pitanja
Jaril


[Конкретни проблем је нпр.: ЈК је требало да уради нешто конкретније против Државе, него да се истој тој Држави обрати за решење. Ту би Држава постала један од актера. Овако се увек враћам на ту психо-драму да бих одговорио на питање зашто ЈК никада није ни покушао да изађе из оквира Државе, зашто никада није постао дисидент? Њега у ствари Држава не интересује (што Државу избацује из приче) него га само интересује да споствени конфликт који је настао конфликтом два ауторитета ОтацВосјка и Међународни закон, разрeши на неки прихватљиви начин (и одабрао је најприхватљiвији, да он није ништа крив, јадан, каква жртва... )]
/quote]


Ne znam zašto se ti, Jarile, kao čitalac poistovećuješ sa Jozefom K. To što pišeš ti bi uradio, JK nije, jer je drugačiji. JK je, kako sam ga ja zamislio, na vrednosnoj skali između Odiseja i Leopolda Bluma, mnogo bliže Blumu. On nije heroj, više je antiheroj, običan čovek. Prosečni, obični, slabi ljudi ne postaju disidenti, ne bore se protiv džave, njih matica vuče, njima država i kogod drugi, manipuliše. Sve to što ti pišeš da je JK mogao da uradi, neko drugi bi uradio. Ako hoćeš takvog junaka ti napiši priču i neka tvoj Jozef K. radi šta god hoće, neka udari oca pesnicom među oči, neka ruši državu, kao član neke Bader-Majnhof , ili slične anarhističke grupe, neka je sam formira i bude joj vođa.Moj JK to ne može, nije takav. Uzgred, da ti dam i savet glede te tvoje eventualne priče, malo je takvih JK kako ih ti zamišljaš, a mnogo je sličnih mom JK.


Jaril


Ако си, као Књижевник, хтео да говориш о Држави и да њу поставиш за главног јунака, немој да схватиш као увреду, али у томе ниси успео. (Никако не бих волео да због овога избије неки конфликт.) Основна тема ове (књижевне) приче (овако написане) јесте унутарњи конфликт ЈК (дакле, он је главни јунак). Ако желиш да стигнемо до Државе као јунака, онда би морао да преправиш текст тако да разрешиш сва ова питања која држе ЈК у главном фокусу. (А јаој, ако ме сад не упуцаш...).


Hteo sam da napišem blog priču, koja bi mogla poslužiti za raspravu o ratu, državi i o običnim ljudima koje njihova država dovede u poziciju da učine zločin u njeno ime. Svakako ta država nije imaginarna država, tom državom upravljaju vođe, koje su isti građani izabrali i to na demokratski način.
Napisao sam upravo takvu priču. Da li i koliko sam uspeo, ne znam. U tvom slučaju nisam. Moguće da je nekog drugog čitaoca ponukala da bar malo razmisli o ljudima kakv je JK, o državi, kakve su gotvo sve današnje države, a naročito one koje započinju i vode ratove.
Ako je bilo i takvih čitalaca, onda sam uspeo.

Eto, upucao sam te.:))
Jaril Jaril 14:09 16.08.2008

Re: Да је...

Ne znam zašto se ti, Jarile, kao čitalac poistovećuješ sa Jozefom K.
Отворио си ми врата и онда се буниш што сам кроз њих прошао. ) Поента целе моје приче и јесте да треба да позатвараш сва врата сем оних кроз која желиш да прођем. То је и разлог што сам се погубио у том односу психо-драма : држава.

Разумем ја шта си ти хтео да напишеш, али ти говорим своје виђење шта си добио. А да је ово моја прича, ЈК би досад већ био у неком манастиру и читао молитве. ) Шта ћеш, упропастила ме религија скроз-наскроз.

Видим тамо код Маргос си се жалио, а ја сам само хтео да ти подарим то мало вештина што имам да ти на било који начин (макар кроз одбацивање) користе да унапредиш своје писање. (
jeremija92 jeremija92 16:44 16.08.2008

Re: Да је...

Jaril
Ne znam zašto se ti, Jarile, kao čitalac poistovećuješ sa Jozefom K.
Отворио си ми врата и онда се буниш што сам кроз њих прошао. ) Поента целе моје приче и јесте да треба да позатвараш сва врата сем оних кроз која желиш да прођем. То је и разлог што сам се погубио у том односу психо-драма : држава.

Разумем ја шта си ти хтео да напишеш, али ти говорим своје виђење шта си добио. А да је ово моја прича, ЈК би досад већ био у неком манастиру и читао молитве. ) Шта ћеш, упропастила ме религија скроз-наскроз.

Видим тамо код Маргос си се жалио, а ја сам само хтео да ти подарим то мало вештина што имам да ти на било који начин (макар кроз одбацивање) користе да унапредиш своје писање. (


Vidiš, to za manastir se nisam setio. Nije loša ideja.:)

Kod margos, se nisam žalio, već sam nas reklamirao.:))

Jarile, hvala ti na iscrpnoj analizi i mišljenju. Svakako, da će mi koristiti.
Reci mi, na kraju, da li bi i kako komentarisao post, da se nismo dogovorili da sam ja kao pisac, a ti kao kritičar?

Jaril Jaril 19:26 16.08.2008

Re: Да је...

Reci mi, na kraju, da li bi i kako komentarisao post, da se nismo dogovorili da sam ja kao pisac, a ti kao kritičar?
Вероватно да не бих коментарисао, јер не бих имао ништа да кажем. Када је рат актуелан, сви моји принципи и начела постају немогући. И то ме паралише. Па тако и за било какав коментар. Зато избегавам рат, чак и као тему, како год стигнем и могу.

Лако је размишљати и домишљати о рату тотално изван њега. Али када год себе ставим у позицију да сам учесник у рату, ја доживим духовни слом, јер се у рату не може бити Човек како год окренеш и на којој год да си позицији.

Доста људи око мене је било у рату (понајвише у Хрватској) и тако када сам причао са једним (неким вођом, немам појма шта је) мени блиским човеком, ја почео да паметујем - не убијати цивиле, бити хуман (у рату!?!) да би ме он прекинуо и врло верно и убедљиво (човек је писац) описао сцену српског села попаљеног са лешевима свуда наоколо које једу свиње и пси... и онда ме је ударио реченицом: Кад то видиш, само пожелиш да и ти тако побијеш, да се осветиш. Тог момента су ми такве ствари постале сасвим разумљиве. Не кажем оправдане, не кажем позитивне, само сам почео да их разумевам.

И пошто немам никакав одговор на тему рата, а немам, у ствари, никакво ни питање, готово сигурно не бих коментарисао. Само бих се склонио, као што бих се трудио то исто да урадим и у ратном окружењу.
jeremija92 jeremija92 19:39 16.08.2008

Re: Да је...

Jarile, srećni su oni koji uspeju da se sklone.
Iskreno, zavidim im.
Ako si u tome uspeo, zavidim i tebi.

Neprijatne teme i inače treba izbegavati.
pozz .
antioksidant antioksidant 13:27 15.08.2008

hladno mi je

Jedan od osnovnih zadataka države, koja se priprema za rat, jeste da prikaže budućeg neprijatelja što apstraknije, da ga dehumanizuje i satanizuje, kako bi na najoštriji način razlučila čin ubijanja u ratu od čina ubistva u miru


o kako su neke drzave uspesne u ovom zadatku

ali kada se jednom oseti krv pod zubima, onda se opet i opet trazi i pronalazi

i uvek ima novih neprijatelja koje treba ubiti

na kraju rat i mir budu isto

a ubijanje zadovoljstvo
jeremija92 jeremija92 13:43 15.08.2008

Re: hladno mi je

antioksidant
....na kraju rat i mir budu istoa ubijanje zadovoljstvo

I na početku i na kraju rata ubijanje je zadovoljstvo i užitak samo za psihičke bolesnike. Takvi su u svim ratovima u manjini, svega nekoliko procenata. Za sve ostale, ubijanje postaje rutina. To je tek užasno.
antioksidant antioksidant 14:03 15.08.2008

Re: hladno mi je

Za sve ostale, ubijanje postaje rutina. To je tek užasno.

u rat ides ili dobrovoljno ili te mobilisu. ako te mobilisu mozes ili da pobegnes ili da ostanes. u svakom slucaju, ako si tu imao si prethodno tacke izbora na kojima si doneo odluku da budes tu. dok si procenjivao kakvu odluku da doneses morao si biti svestan da ces u ratu naci u situaciji da oduzmes tudji zivot.

ok - sa jedne strane imas drzavu ciji je posao da obezlici te koje ces ti ubiti, ali izbor je ipak tu

ako si tu - na to si pristao

jeremija92 jeremija92 06:33 16.08.2008

Re: hladno mi je

antioksidant
Za sve ostale, ubijanje postaje rutina. To je tek užasno.

u rat ides ili dobrovoljno ili te mobilisu. ako te mobilisu mozes ili da pobegnes ili da ostanes. u svakom slucaju, ako si tu imao si prethodno tacke izbora na kojima si doneo odluku da budes tu. dok si procenjivao kakvu odluku da doneses morao si biti svestan da ces u ratu naci u situaciji da oduzmes tudji zivot.

ok - sa jedne strane imas drzavu ciji je posao da obezlici te koje ces ti ubiti, ali izbor je ipak tu

ako si tu - na to si pristao



Sve se čini tako jednostavnim, ali nije jednostavno.
U ratovima bi gotovo svi mobilisani pobegli, kad bi mogli.
Dezerteri u I sv.ratu u srpskoj vojsci su kažnjavani vešanjem, njihova imovina, kuća i zemlja oduzimana, a to je značilo da će im deca u sirotište, a žene u javnu kuću.
Svaka država nalazi načina da razvije i održava "patriotizam" svojih građana. U tome je naročito efikasna kad vodi ratove.
Vanja Montenegro Ljujic Vanja Montenegro Ljujic 14:23 15.08.2008

super post!

Negde sam pročitao da krvožednost proporcionalno raste sa udaljenošću od fronta – najudaljeniji od neprijatelja su najžedniji njegove krvi,
jeremija92 jeremija92 14:27 15.08.2008

Re: super post!

Hvala, Vanja.
Mada je tema isuviše surova i teška za ove augustovske dane.
Povod za izbor je bio još jedan rat . Ovog puta u Gruziji, a sutra videćemo gde.
x-ray x-ray 18:04 15.08.2008

Re: super post!

Mada je tema isuviše surova i teška za ove augustovske dane.


ni juli nije nista laksi. pogotovo onaj juli 1995 u srebrenici.
jeremija92 jeremija92 19:09 15.08.2008

Re: super post!

Da, i o tom julu, kao i mnogim drugim krvavim danima i julima u mnogim ratovima je i ovj post.
x-ray, hvala što si nas potsetio na taj jul.
Черевићан Черевићан 20:56 15.08.2008

прилог Моћних свецкој нестабилности

вели неко вече у паузи концерта талијанске оперске диве, Шантал, једна пљосната однапред ( закај си ме мајко родила бесиса) но надасве информисана
- зар неуочавате како поједине локације блиског истока постају све ратно топлије
што разбукта лична размишљања нас пар , од помирљивих решења до подржавања агресије на Непослушне.исказа се и несагласје у тумачењу религијозних различистости, поменуше се интереси моћника за тај географски део а зарад нафте и не само ње.
утом ће Роберта
- присећам се прочитаног код Владимира Буковског . . . неће засигурно бити рата, али ће бити једна таква борба за Мир да неће остати ни камена на камену
mariopan mariopan 22:02 15.08.2008

Re: прилог Моћних свецкој нестабилности

Jeremija,
Sve pohvale za tekst.
Nikad nece prestati da bude aktuelna ta ratna tema, nazalost.
Sad znam da ratovi ne nastaju zato sto su primitivni ljudi podivljali nego zato sto su te ratove dugo i pazljivo smisljali skolovani i napredni, "civilizovani" ljudi kakvi zelimo i mi da postanemo jednog dana. Ako se ne varam, utrkivanje ko ce pre da stigne do tog da sam moze da smislja ratove i da ih vodi( izdaleka jer je to najisplativije) traje od pamtiveka a sve sto se u medjuvremenu dogodilo, onaj napredak covecanstva, desio se samo u pauzi izmedju dva rata i zato da bi bio unisten.
Ali mene tesi njegovo pokajanje, to si nam dao kao utehu? Da vidimo da ima dusu? Hvala.Ali takvi pokajnici uglavnom zive u romanima, ovde u stvarnosti kriju se i pravdaju, brane se i napadaju, sve cine da se ne pokaju, sto pokazuje da ce do novoga rata doci cim se saberu i uglancaju cizme.

Hvala i g. Cerevicanu na podsecanju na borbu za mir, u to se svi kunu i zato ratovi.
Hvala i tebi Jeremija, lepo si ispricao pricu, pero ti se pozlatilo.
Pozdrav
jeremija92 jeremija92 00:39 16.08.2008

Re: прилог Моћних свецкој нестабилности

mariopan, ne žive bivši ratnici, borci koji su ubijali u proteklim ratovima, a koji se kaju, samo u romanima, pričama i filmovima. Oni žive pored nas, u komšiluku, srećemo ih u samusluzi. Okupljaju se u udruženja. O njima je, konačno i DRŽVA počela da brine. Oni jesu ubice, ali su i žrtve.
mariopan, teško je shvatiti, ali lakše je poginuti za svoju otadžbinu, nego ubiti.
I njima je potrebna naša pomoć.
mariopan mariopan 06:51 16.08.2008

Re: прилог Моћних свецкој нестабилности

jeremija92
mariopan, ne žive bivši ratnici, borci koji su ubijali u proteklim ratovima, a koji se kaju, samo u romanima, pričama i filmovima. Oni žive pored nas, u komšiluku, srećemo ih u samusluzi. Okupljaju se u udruženja. O njima je, konačno i DRŽVA počela da brine. Oni jesu ubice, ali su i žrtve.
mariopan, teško je shvatiti, ali lakše je poginuti za svoju otadžbinu, nego ubiti.
I njima je potrebna naša pomoć.

Naravno, ali ja sam mislila sire, na ceo svet, sasvim si u pravu i za njih. I oni su zrtve.
Pozdrav
jeremija92 jeremija92 13:21 16.08.2008

Re: прилог Моћних свецкој нестабилности

Черевићан
вели неко вече у паузи концерта талијанске оперске диве, Шантал, једна пљосната однапред ( закај си ме мајко родила бесиса) но надасве информисана
- зар неуочавате како поједине локације блиског истока постају све ратно топлије
што разбукта лична размишљања нас пар , од помирљивих решења до подржавања агресије на Непослушне.исказа се и несагласје у тумачењу религијозних различистости, поменуше се интереси моћника за тај географски део а зарад нафте и не само ње.
утом ће Роберта
- присећам се прочитаног код Владимира Буковског . . . неће засигурно бити рата, али ће бити једна таква борба за Мир да неће остати ни камена на камену

Čak i kad vodi raspravu ili piše o krucijalnim svetskim pitanjima rata i mira, g. Čer, prvo zapazi kakve sise ima sagovornica. I o tome nas obavesti.
Šta reći, majstor za detalje.
Svaka čast g. Čer.
:))))
Черевићан Черевићан 13:35 16.08.2008

толко зууба а само две сисе

указах, има тому, да сам се као тројка при рођењу тешко материне дојке докопавао па ваљда у меморији памћења малогми мозга, гдели ? оста тај рефлексни окоглед завазда, г Јеремија, тега ево и овог пута, но посве непримереног теми
jeremija92 jeremija92 13:37 16.08.2008

Re: толко зууба а само две сисе

Biće da je zbog toga, g Čer, i ja mislim. :))))
marco_de.manccini marco_de.manccini 22:40 15.08.2008

chista savest i nemiram san

interesantna pricha.

napisao chovek prijavu i poshto je ista bila pocepana na tome se stalo.

i sad ne mozhe da spava? pa neka lepo kazhe celu prichu u novinama, na blogu i najvazhnije na sudu. lepo se prijavi, iznese dokaze, imena, prezimena, prave koordinate, ko je taj shto mu je te koordinate dao, pa da se sve reshi.

ovako samo mozhemo da uzdishemo kako je ovo interesantna pricha i da zhalimo shto jozef k ne mozhe da spava (ako uopshte postoji).


jeremija92 jeremija92 00:23 16.08.2008

Re: chista savest i nemiram san

marco_de.manccini , moram da Vas razočaram - poručnik Jozef K. je moja fikcija. Uostalom, kao i građanin Jozef K. iz Kafkinog "Procesa".
Ali, to ne znači da nas DRŽAVA neće, danas - sutra dovesti u poziciju nesrećnog Jozefa.
Neke je već dovela, verujte mi na reč.
Još gore bi bilo ako bi ste se našli na meti raketne baterije Jozefa K iz države koja napada.
I to smo doživeli mi u Srbiji, verujte mi na reč.

Sad ja Vas pitam: Da li da se obrušim na pilota Jozefa K. koji je gađao moju kuću, ubio moje roditele i moju decu ili na DRŽAVU koja mu je to stavila u zadatak?
Ja znam odgovor, a VI?
marco_de.manccini marco_de.manccini 00:37 16.08.2008

Re: chista savest i nemiram san

Da razocharali ste me. Zhao mi je izgubljenog vremena.

jeremija92 jeremija92 00:53 16.08.2008

Re: chista savest i nemiram san

marco_de.manccini
Da razocharali ste me. Zhao mi je izgubljenog vremena.


Zaista mi je žao što sam Vas razočarao, a žao mi je i Vašeg, na čitanje ove priče, izgubljenog vremena.
Ipak, pokušajte još jednom da je pročitate.
mungos92 mungos92 00:27 16.08.2008

Svaka cast...

... na postu kakav se ne da cesto videti!

Zaista cak ni ja (?) nemam sta da dodam ni prokomentarisem, osim da primetim da je tu savrseno iznet koncept cele istorije ratova(nja) & medjunarodnih odnosa.

Mngos, The Fasciniran
jeremija92 jeremija92 00:56 16.08.2008

Re: Svaka cast...

mungos92 , nadao sam se da će bar neko to uočiti.
Drago mi je da si to ti.
pozz.
Ajnur Ibran Ajnur Ibran 18:55 17.08.2008

Ne kasnim

Nego, evo vec nekoliko dana vracam se ovde, vise puta dnevno, kao da sam autor(!), i citam komentare. Ne znam kako bi imenovao svoje osecanje, u vezi sa njima, ni sad evo kad vec pisem, ali poceo sam da se ljutim, ko nestrpljiv covek koji objasnjava drugom najprostiju stvar, a ovaj ne razume, i ne samo to nego svaki put shvati nesto drugo, ni nit da uhvati...
Dakle potpuno sumanuto.
A posto je bilo tako, nisam se ukljucivao jer je postojala mogucnost, da se ukljucim u raspravu, a to ne volim...


No, Jeremija, sem toga, nisam se javljao jer nisam znao kako da se izrazim, napisem kako se osecam i sta mislim, nakon procitane price, a da meni, na prvom mestu, to ne bude ljigavo i udvoricki. A takvi su moji utisci, da ih se moze, i tako protumaciti.

Stoga, bicu kratak. Vec sam nekad pricao o svom dozivljaju tvoje forme, pakovanja, nacina na koji pises, zovi kako hoces. Mozda se i secas.
Sto se tice ovog teksta, razumeo sam (tvoju) ideju. Poruka primljena sto bi rekli. Drago mi je da si je napisao. Drago mi je da sam je procitao.
PS Citajuci je potrosio sam svoje vreme, na najbolji nacin. Mnogo ti hvala.

jeremija92 jeremija92 23:13 17.08.2008

Re: Ne kasnim

Ajnur Ibran

Sto se tice ovog teksta, razumeo sam (tvoju) ideju. Poruka primljena sto bi rekli. Drago mi je da si je napisao. Drago mi je da sam je procitao.
PS Citajuci je potrosio sam svoje vreme, na najbolji nacin. Mnogo ti hvala.

Onda nema potrebe da naglašavam da ni meni nije žao vremena i energije koju sam potrošio pišući o ovoj složenoj i osetljivoj temi.
Iskreno, plašio sam se da ću biti pogrešno shvaćen. Ajnur, ti i još poneki ste me razuverili.
Hvala i poz.
Kazezoze Kazezoze 00:24 18.08.2008

ovo

ti je najbolja pricha do sada.
ratna tema puno bolje isprichana od recimo onoga shto je gordanac napisala.
ustvari ona je svoj rat napisala hladno, vikipedijski, bez emocija, dok je kod tebe prisutna jedna prava ljudska drama sve sa ispiranjem mozga kao obaveznim faktorom svih ratova. bravo jeremija!
Jaril Jaril 06:53 18.08.2008

Re: Ne kasnim

ali poceo sam da se ljutim, ko nestrpljiv covek koji objasnjava drugom najprostiju stvar, a ovaj ne razume, i ne samo to nego svaki put shvati nesto drugo, ni nit da uhvati...
Dakle potpuno sumanuto.
Ето како једна добра намера може да буде скроз погрешно схваћена.

Лепо сам рекао да нећу...
jeremija92 jeremija92 10:23 18.08.2008

Re: ovo

Kaz, nisam čitao to što je gordanac napisala, pa ne mogu ništa da komentarišem u vezi komparacije.
Hvala na lepom mišljenju, do čitanja.:))
jeremija92 jeremija92 10:38 18.08.2008

Re: Ne kasnim

quote=Jaril]ali poceo sam da se ljutim, ko nestrpljiv covek koji objasnjava drugom najprostiju stvar, a ovaj ne razume, i ne samo to nego svaki put shvati nesto drugo, ni nit da uhvati...Dakle potpuno sumanuto.Ето како једна добра намера може да буде скроз погрешно схваћена. Лепо сам рекао да нећу...
Pa, lepo sam rekao i ja tebi Jarile, da svako čita na svoj način, iz svog ugla, svojom optikom, percepcijom, apercepcijom, emocijama, raciom, iskustvom.....:)))

Šta ti to znači: "lepo sam rekao da neću.."?
Da nije bilo tvog mišljenja o ovoj priči, ćitav post bi izgubio na vrednosti bar za 50%.
Hvala ti, čitamo se i dalje, menjamo mišljenja, sukobljavamo argumente.... ali nikad se nećemo ljutiti ili hvatati za guše.:))))

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana