Pre neki dan je naš predsednik - Boris Tadić, u Pekingu izjavio da je Tibet unutrašnje pitanje Republike Kine. Shodno tome - i Kosovo je unutrašnje pitanje Srbije, i Južna Osetija je unutrašnje pitanje Gruzije. Imam puno razumevanje za razne oblike unutrašnjih pitanja. I odnos prema ljudskim pravima, manjinama, ženama, deci, smrtnoj kazni, ludnicama, obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti svakako je prvenstveno unutrašnje pitanje svake države. Mijanmar je to najbolje pokazao prilikom katastrofalne poplave koja je bila isključivo unutrašnja stvar te države.
Kad tako pogledamo stvari, ostaje da je samo problem globalnog zagrevanja nešto opšte - hoću da kažem spoljašnje pitanje. Logika odnosa unutrašnjeg i spoljašnjeg deluje prilično paradoksalno - unutrašnje pitanje pokriva sve ono što nije univerzalno, odnosno spoljašnje. Globalno zagrevanje, medjutim, veoma zavisi od unutrašnjeg zagadjivanja okoline. Pošto su unutrašnja pitanja svetinja to znači da ne možemo da se mešamo u izgradnju ogromnog broja termoelektrana, nuklearki, skretanja reka, isušivanja močvara, uništavanja šuma o proizvodnji i korišćenju freona da i ne govorimo... Pa i kad su ljudi u pitanju, na primer neka izgubljena i neadaptirana plemena u zabitima Amazonije ili Okeanije, njihova sudbina je isključivo unutrašnje pitanje država na čijoj teritoriji oni žive.
Sa godinama dolaze iskustva zbog kojih počinjem da sumnjam u sve i svakoga. Na primer, gradjanski protesti protiv izborne kradje na lokalnim izborima, 1996. i 1997. godine, bili su, šta da krijemo skroz unutrašnja stvar tadašnje vlasti. Ta je vlast, medjutim, popustila pod spoljnim pritiskom pa su izbori, na kraju, priznati onakvi kakvi su bili. Kada će neka vlast da popusti pod spoljašnjim pritiskom zavisi od mnogo čega. Najvažnije je, ipak, moć i snaga pritisnutog i pritiskivača.
Isticati, medjutim, da je nešto nečija unutrašnja ili spoljašnja stvar ne deluje mi previše mudro. Pogotovo zbog toga što se ta logika može lako okrenuti protiv onoga ko je zastupa. Šta će se, na primer, desiti ako Južna Osetija i Abhazija prestanu da budu unutrašnje pitanje Gruzije već svoje sopstveno, ili rusko? A možda je problem i u tome što se vlast (naravno aktuelna) identifikuje sa nacijom i državom pa onda nije jasno ko šta gubi a ko šta dobija.