Preturajući po zajedničkom tavanu, naletim na prašnjavu školsku svesku za domaće zadatke iz Srpskog. Na koricama piše Gordana C********, 7/III. Odmah se setim, naravno. Moja velika mladalačka ljubav sa prvog sprata. Počnem da prelistavam i naletim na temu "Time se ponosim", gde je pisala kako je u detinjstvu imala običaj oponašati svoje drugarice, u oblačenju, u ophođenju, u govoru. Ništa u što bi je obukli, ako nije bilo kao u njenog uzora, nije joj bilo po volji, pa je od roditelja tražila da je obuku u ono u što joj je uzor bio obučen. Pratila je kako njen uzor govori, a obično je bila reč o devojčici nešto starijoj ili njenih godina, i oponašala ono što uzor govori i kako govori. Hodala je kao što joj je uzor hodao. Smejala se uzorovim smehom, i radila sve ostalo onako kako joj se činilo ili je znala da to uzor tako radi. Vrhunac sreće doživljavala je kada bi joj rekli da su njenu haljinu na nekome videli, da ih njen govor i držanje na nekoga podsećaju, a prelazila u ekstazu kad bi i pogodili na koga ih ona to podseća, na koga kao jaje jajetu liči i koga uspešno oponaša.
Tek noću, u polutami, uz muziku, daleko od sveta, svoja je nezadovoljstva otkrivala dnevniku, što ga je poput mnogih devojčica i ona vodila. U dnevniku je iz dana u dan opisivala sebe, u dva sloja. U prvom sloju, to sam i to rekla, to sam i to obukla, tako sam se i tako ponašala, sve kako bi bila slična ili istovetna svom promenljivom uzoru. U drugom sloju, kao ispod razlomačke crte, pisalo je šta bi ona htela obući, šta bi ona sama u kojoj prilici rekla i kako bi se ponašala da nije bila imitatorka.
Jedne večeri, a bilo joj je već trinaest godina, umesto da piše počela je čitati svoje dnevnike. Kad ih je u zoru iščitala, sve u dva sloja, onom oponašateljskom i onom samosvojnom, teško se rasplakala. Otada je plakala iz dana u dan, za svaku sitnicu, svakim povodom. Oni koji su znali da bira uzore, pitali su je koga sada oponaša, jer nisu videli da je neko oko njih bio tako plačljiv kao ona i jer im se učinilo čudnim da neko može plakati kad poželi. Smejati se kad poželiš, to da. Plakati kad požele, mogu samo retki, a njih zovemo glumcima.
Odgovorila im je da nikoga više ne oponaša, da je izgubila uzore i da je ostala sama sa sobom. Od te joj se samoće često "nešto skupi", a da plače više nego dosad, kad samoću nije ni poznavala, budući da je uvek bila u društvu svojih uzora. Malo po malo plač se pokazivao lekovitim i sve lekovitijim. On je na čudesan način rasterivao svaku volju za oponašanjem i ustupao mesto skali njenih izvornih osećanja. Ona se odsad smejala kad bi joj se smejalo, ona je upoznala što je opuštenost i bezbrižnost i nije se ticalo da li se nekome dopada ili ne dopada ono što radi, a najmanje je vodila računa šta ko o njenim postupcima misli i govori. Jedino do čega joj je bilo stalo bilo je da život živi i oseća, da ga ne oponaša i ne glumi patnju. Nije klicala "budi svoj", nije bilo potrebe od upotrebe takvog iskaza ni sebi ni drugima, ali je osećala kako je lepo biti svoj i kako je to prema drugima bilo pošteno.
Budi to što jesi makar i ne bio bog zna šta! Budeš li što nisi, proći će ti život kao da ga nisi ni proživeo. I nisi. Jedno je život, drugo je imitacija života - zaključila je moja velika dečačka ljubav.