Okružena plavičastim dimom koji se mogao makazama seći, stajala je u govornici i čekala poziv … posmatrala je kap kiše koja se slivala niz staklo, kako postaje sve veća, skupljajući na svom vertikalnom putu sitnije kapi.
Na ivici okvira se razlila na tri strane … isto kao što su se njene misli razlivale i sudarale u očaju.
Ugasila je desetu cigaretu, pogledala na sat i rešila da zapali još jednu … o štetnom uticaju njenog preteranog konzuma na tek začeti život u njenoj utrobi nije ni razmišljala. Što bi, ako je već rešila da se istoga što pre oslobodi.
Njegov učinak je jedan pod mikroskopom vidljivi spermatozoid, a njen bi bio devet meseci u kojima organizam mutira u prirodni inkubator, u kome orgijaju hormoni koji je lagano, ali sigurno, pretvaraju u fabriku mleka …
Još sat vremena do zakazanog termina kod ginekologa. Ugledala je trudnu ženu koja se bori sa kišobranom. Stomak do zuba, natečenog lica.
Zašto uopšte čeka njegov poziv, kad je već odlučila? Mobilni nije ponela sa sobom kako bi izbegla da mu se eventualno javi. Mogla je da ga ponese i ugasi, ali šta ako bi ga opet upalila da vidi je li uopšte pokušao da je nazove …
Govornica je bila rešenje da se skloni od kiše, nije joj bila namera da ga iz iste nazove. Ne, samo se sklonila od kiše … i birala njegov broj na poslu. On je sada na nekom važnom sastanku, ali je zapisao broj govornice … nazvaće je čim bude u mogućnosti.
Ima dvoje dece, šta će mu još jedno koje će morati da krije, i koje je neplanirano nastalo u jednom od sudara na kancelarijskom stolu ...
Otvorila je vrata govornice i pozvala trudnu ženu da se skloni od kiše …
Dok su se razmimoilazile pogled joj se zalepio za debeli stomak. Pitala je da li sme da ga dodirne. Nasmejani izraz lica i potvrdno klimanje glavom … dlanom je polako prelazila preko … suza se otrgla oku i bilo je neizbežno zaustaviti je.
Poželela je budućoj mami sve najbolje i krenula. Nije joj više smetala ni kiša, ni vetar.
Rešila je da odpešači do stana … bila je sigurna da će preživeti nevreme. Posle kiše … sunce … valjda.