Poceo je jos jedan rat. Pa da se podsetimo kako je to bilo, na primer, u Iraku:
Ova poslednja mi se narocito svidja. Pisam se ja na vas rat!
A kako rat izgleda na domaci, balkanski, nacin. Pokazace vam jedan nas srpski junak:
po prirodi posla znam skoro sve detalje o svim tim "malim i velikim prljavim ratovima",
Zavidim ti. Ja sam bio u dva rata, ne racunajuci bombardovanje Beograda, i jos uvek mi je malo toga jasno.
Kad bi bilo pune primene usvojenih međunarodnih propisa, a ne njihovog "izvrdavanja" mobingom među državama, moguće je da bi stvari stajale bar nešto bolje....
neobične misli o običnim stvarima
gordanac..pesnik rođen u Kikindi 1900., umro 1923., ostavivši iz sebe premalo pesama (među kojima čuvenu "Domovinu" koja je u školskoj lektiri), ali ova pesma je, mislim, jedna od najboljih napisanih o ratu:Čovek peva posle rataJa sam gazio u krvi do kolena,I nemam više snova.Sestra mi se prodalaI majci su mi posekli sede kose.I ja u ovom mutnom moru bluda i kalaNe tražim plena:Oh, ja sam željan zraka!I mleka!I bele jutarnje rose!Ja sam se smejao u krvi do kolena,i nisam pitao: zašto?Brata sam zvao dušmanom kletim,I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,I onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov!A danas mirno gledam kako mi željenu ženugubavi bakalin grli,i kako mi s glave raznosi krov; -i nemam volje – il nemam snage – da mu se svetim.Ja sam do juče pokorno sagibo glavuI besno sam ljubio sram.I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu –Ali je danas znam!Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolenai preživeo crvene godine klanja,radi ovog svetog saznanjašto mi je donelo propast.I ja ne tražim plena:Oh, dajte meni još samo šaku zrakaI malo bele, jutarnje rose –Ostalo vam na čast!