U skladu sa dobrim običajima ovog mesta turam i prigodnu muziku umesto uvoda, sa velikom izvinjotkom što ne stavljam You Tube, pošto mi ide na živce. Dakle: Možeš li da mi nađeš svetilište/ Treba mi mesto da se sakrijem/da se sakrijem /treba mi utočište/
Više ništa ne mogu da uradim/ čovek je već na vratima (The Soft Parade, The Doors)
Pre dosta godina, u kampusu MIT nabavila sam prekrasnu majicu, bukvalno prekrivenu Maksvelovim jednačinama. U to vreme kompjuteri mi nisu značili ništa posebno, ako izuzmem mogućnost da lako pronađem knjigu u biblioteci ili odigram neku bezazlenu igru. Najviše me uzbuđivala jedna sa žabicama koje su skakale prometnim auto putem između jurećih kamiončina.
Tek kasnije sam posumnjala da su Maksvelove jednačine koje sam uporno nosila na sebi, verovatno bile neki čarobni znak koji je istopio kao sladoled na suncu moju, mislila sam, urođenu odbojnost prema svim tehničkim izumima koje nisam upoznala do pete godine.
Ali, na moju veliku žalost, čarobna majica sa ispisanim Maksvelovim jednačinama sve je više bledela i gubila prvobitni oblik. Ja sam je i dalje uporno nosila, doduše samo za spavanje i smišljala kako da nabavim novu, istu takvu.
Možda to nekom izgleda savršeno blesavo, ali ako bolje razmislite, skoro da i nema čoveka koji se detinjasto nije vezao za neku T-shirt. Naravno, ne mislim na one manijake koji gomilaju kolekcionarska brda sa egzotičnim nazivima tipa "Life's a Beach", već na običan svet koji se zaljubi u neku naoko sasvim bezazlenu majicu sa koje se veselo smeje Snupi, ili tri dinosaurusa iz Santa Klare.
Da u Maksvelovim jednačinama zaista ima nešto, uverila sam se nekoliko godina kasnije kada je moja prijateljica, inače sasvim nesklona i najmanjim sakupljačkim strastima odevnih predmeta, nagrnula da joj poklonim moju omiljenu majcu sa Maksvelovim jednačinama.
Uzalud sam joj nutkala neke druge, nove i lepe. Ona je htela samo izbledelog Maksvela i nije silazila sa potraživanja. Naravno da sam umirala od radoznalosti, otkud ta iznenadna strast prema mojoj spavačici, pa smo na kraju došle i do prostog dila: ona meni kaže zašto, a ja onda operem, ispeglam i dam.
I lepo mi objasni žena, skroz pragmatično. Kaže, 15 godina zajedničkog života sa istaknutim predstavnikom tehničke inteligencije je faza u koju ni pod razno ne bi više da ulazi sa nekim drugim predstavnikom tog esnafa, pa da ne bi bilo zabune, treba joj lak i jednostavan test za eliminisanje novopridošlih muškaraca u njen mali život.
S tim u vezi, merkala je moju majcu sa ispisanim Maksvelovim jednačinama i smislila da je hiper upotrebljiva u ove pragmatične svrhe. Naime, svaki muškarac koji bi prepoznao ispisane jednačine, ma koliko bio zanosan i zanimljiv, bio bi surovo eliminisan i zaobiđen u velikom luku bez i najmanje šanse za udvaranje. Jednostavnost testa omogućavala je mojoj prijateljici da na prvi pogled zadovolji svoju odbojnost prema momcima tehničke inteligencije. Jednostavno, nije ih više trpela. Velle suum cuique est!
i bi tako (do daljnjeg...)