Evo nas u Oshu, nadomak granice Kirigistana i Tadzikistana. Kao sto pomenuh u uvodu, 650km koje smo od Biskeka prevozom presli dovde, prakticno su samo "prilazni" kilometri – da se domognemo pocetne tacke za pedaliranje na Pamir hajveju.
No s obzirom na to da smo se transportovali malim (milim) kombijem sa vozacem, mogli smo juce da
napravimo uspon biciklima na 3520m visoki prevoj Tyu Ashu. Izasli negde na 1200m, vozili do gore, spustili se divnim spustom nizbrdo, i posle oko 70 predjenih km ukombirali se (usli u kombeta) i nastavili dalje. A sve to u cilju pocetne visinske aklimatizacije.
E, ali kod nas aklimatizacija nije aklimatizacija ako je ne zamrkamo sa malo ciklonautickog drndanja. Pri vrhu uspona je bio tunel dug 2,5km kroz koji idu svi, a ko je preverzan ide starim putem preko samog prevoja (iznad tunela). Mi smo krenuli tuda, i uspeli da vec drugog dana boravka u Kirgistanu (i na nasem putu) vucemo i cimamo bicikle po obodu litica usred marsovski golog, pustog, kisom zadimljenog i vetrom osmudjenog pejzaza. Obecanih nam 3-4km solidnog makadama su se na onoj visini valjda usled manjeg atmosferskog pritiska rastegli na 10km, a makadam nam je zbrisao vec posle prvog. Ostala je samo jedna od onih nepripitomljenih staza na kakve se s vremena na vreme namerimo i kod nas. Ali ovde, bas na startu… i bas u sandalama… i bez kombeta i vozaca kad smo se na drugoj strani spustili na izlaz tunela. No deo ovakvih zgoda je (obicno) i pristojan hepiend, do koga smo se dokotrljali i ovog puta. Na raspevanoj asaltnojnizbrdici sreli smo mili nam em topli kombi (em suve carape)
Ostalo: vozili smo se u kombetu izmedju kirgiskih kapa koje paraju nebo nista manje nego kirgiske planine, i vozili se izmedju kirgiskih lubenica i dinja koje ispunjavaju prasnjave nasmejane tezge pored puteva nista manje nego sto suva, dahtava sparina ispunjava gole kirgiske doline, vozili smo se kroz duge klance nakicene gustim i teskim azurnim jezerima na dnu a pahuljastim stenama na vrhu i vozili
smo se kroz svoju tremu pred sutrasnje konacno otiskivanje na siroku pucinu puta.
Sad se bavimo proracunavenjem kolicina hrane i humora koji su nam potrebni za sledecih sest-sedam dana tokom kojih treba da se iz Osha (730m) uspnemo do nebeskog granicnog prelaza u Tadzikistan (prevoj Kizyl-Art, 4200m), spustimo do jezera Karakul, i potom ponovo ispnemo do najvise tacke na putu, prevoja Ak-Baital, 4644m). A za posle ce vidimo, kad ovo izmirpujemo i svarimo…
Hvala svima koji su se javili, otpozdravljamo od sveg srca a sledeci put ce mozda biti i vremena da na ponesto i odgovorimo.
Pozdrav i ciklonautima sa CN liste, kao svima onima koji su dolutali bas do ovog bloga iz vaskolikog prostora internetskog…
Jone