Upalim TV da pronađem gde mogu da vidim Noleta, i na moje iznenađenje, shvatim da sam okasnila - izgleda da je ovaj put lako pobedio Nadala.
Vrtim dalje kanale, kad na TV'Pink' film 'Kozara' i pobegnem glavom bez obzira... Uključim neki muzički kanal i dohvatim se peglanja. Al' ne lezi vraže, 'Kozara' mi i dalje u mislima.
Neću da je gledam. Odlučno NE!
To je jedan od filmova zbog kojih sam u detinjstvu mnogo puta sanjala da me jure Nemci, sakrivala se u snovima iza nekakvih drvenih taraba, žbunova, gledala kolone Nemaca koji prolaze i viču 'Halt!' i govore 'Partizanen' i nisam disala...
Potisnuto u dečjoj glavi, to mi je izronilo mnogo godina kasnije kad sam počela da razmišljam o mozgu kao kompjuteru. Šta je u mom kompjuteru? Kakvi programi? Kakve slike? Kakvi filmovi?
Na moje ogromno iznenađenje, otkrih zbegove, 'Kozaru', 'Reviju 92', 'Politiku'...
Zato odlučno NE takvim fajlovima... Život je ionako prepun nelepih slika, ne moram ih dodavati kroz umetnost, zabavu ili ideju da moram biti u toku i biti informisana.
Sve i da hoću, ne mogu me zaobići stvarne slike.
A kad pomislim, ta 'Kozara' je crno beli film, nema eksplicitnih scena mučenja, krvi - ničega od onog što se danas snima i prikazuje, a opet se tako snažno utisnula u moj detinji kompjuter. Šta li je onda sa ovom današnjom decom? Je l tu leži odgovor na neke od njihovih brutalnosti?
Šta vi mislite? Šta je vas stresalo kao male? Šta birate danas?