Da je kojom srećom preživeo atentat, Zoran Djindjić bi juče proslavio svoj 56. rodjendan.
Kako je moguće da ga ni juče ni danas niko od nas nije pomenuo? Jesmo li samo zaboravni ili se stidimo, pa potiskujemo uspomenu na njega? Imamo li razloga da se stidimo, kajemo? Da li bismo imali čime da mu se pohvalimo?