Tesko je pratiti Martu. Prica kroz zube, jako brzo. Gleda u pod, i skace s teme na temu. To je tako, medjutim, samo kad prica.
Uglavnom ne prica. Gleda, kao sto rekoh, u pod, prima narudzbe, natoci pintu Guinissa ili uspe koji viski, uzme krpu, prebrise sank i opere case.
Marta, ne radi danju. Plasi se mraka pa Pub otvara nocu. Njen Pub je njena kuca. Bukvalno. Prostor ispred sanka nema ni 3 kvadrata, onda dva stepenika pa jos toliko kvadrata sa 3-4 stola i desetak stolica. Dalje, levo, njena spavaca soba. Desno muski toalet. Zene prolaze kroz njenu spavacu sobu zbog piskenja. Pre zene nisu dolazile u Pub pa im to nije ni trebalo.
Ne voli, Marta, kada joj gosti dolaze jako kasno, kada se ugase sva ostala svetla u tramorskim pabovima. Zna ona, tada, da im procedi kroz zube nesto u stilu, sta ces mi sad kad si pijan!
Bistra je Marta. Kosa joj je plava, ofarbana, usne s crvenim karminom, narukvica na rukama iz nekih starih vremena, ogrlica koja zaranja u kosulju.
Sve je kod Marte staro. Klupa pocepana po rubovima, stolice iz sesdeset i neke, stolovi izguljeni, mali i stabilni. Stare slike, stari lusteri. Stari miris, kao kad udjete kod bake pa osetite miris starosti na njenoj kosulji.
Ali, Martin Powers Pub je ipak kultni prostor ovog malog ribarskog grada na jugoistoku Irske. Daleko, je ona od korporativnih standarda 21 veka. Njena vrata nisu moderna, sta vise, njena vrata su ulaz u svet proslosti u koji svi ponekad volimo da udjemo. U bezbriznost, spokoj, eskapizam. Tu nalazimo, tu kod Marte toponime nekih lepsih vremena.
Kod nje uglavnom sede stari Tramorci. Zdravo Marta, daj mi jednu pintu. Kod nje nema one formalnosti s kojom pokusavate da zasenite vase goste i prijatelje u restoranima. Samo, daj mi pintu. Ne pogledate se. Ona natoci, ti platis.
Kako si Marta? Toga ima. To je ljudska briga za zzenu koja ceo dan stoji za sankom sa svojim 80 i kusur godina.
Dobro sam, kaze Marta, a bila bih jos bolje kada bih stavila druge noge.
Veceras je guzva kod Marte. Nije nam prijatno. Ko zna zasto. Onako, navikli na mrke poglede, pa mislis svuda cete po nosu. Sta ti ima da pijes u mom kraju, i tako to.
Desetak momaka, krupnih, u belim polo majicama i jedan pajac. Obucen je u Supermenovo odelo. Svi njemu nazdravljaju. Nasa nelagoda nestaje kako se puni pinta Guinissa u Martinih ruku. Marta je majstor tocenja. Guiniss mora da se toci na poseban nacin. Sipate, onako pod uglom do 4/5 case,a onda cekate minut dva da se pena skupi, pa onda dovrsite casu. Dobijete najsavrseniju kombinaciju crne i polubele polu karamel boje. Gledate kako se iz braon sve pretvara u zift crno. Vise nema straha. momci proslavljaju momacko vece, a Supermen je Young stallion. Ljudi su srdacni, objasnjavaju nam obicaje, srecni su i lepo im je. Lepo je i nama.
Nazdravljamo za Supermena, provlacimo i po koju foru. Svi se smeju. U tri kvadrata atmosfera je carobna. Posle 20 minuta, druzina napusta Pub.
Odlaze preko puta. Tamo je veceras svirka, kaze nam Marta.
Sve zna. Seda na koznu klupicu pored mene i pocinje da prica, kao sto rekoh, brzo, nepovezano....
Gde sam ono stala, ah da, bilo je ovo malo ribarsko mesto, dve ulica 20 kuca i 10 camaca. Danas, eh, i ne znam gde mu je kraj. Vidim lepe kuce, ali meni je lepo ovde. Ovde zivim. Evo, bas ovde. Tu spavam. Cerka me zove u London. Ali nikada ne bih tamo otisla. Snalazim se ja u ovom muskom svetu. Ovo su samo fragmenti njenog 15 minutnog monologa koje sam uspeo da sazmem. Marta brzo prica, a usta gotovo da ne otvara pa ne mozete ni da joj citate s usana sta zeli da kaze.
Ostali smo samo nas petoro u Pabu. Slusamo je i cutimo. Klimamo glavom, poneki kez kao simbolicka potvrda da je razumemo. Mogla bi Marta da ujutro, dok ne zatvori, a mi ne zelimo da je uvredimo. Onda otvaraju vrata dvojica sredovecnih muskaraca. Prolaze pored nje. Ne gledaju je, samo je otpozdravljaju.
Kako si Marta.
Kad bi imala novi par nogu bila bi bolje, procedi kroz zube Marta Powers.