Noćas je umro Mate Parlov. Mate Parlov je bio delić mog nesportskog TV detinjstva. Zajedno sa Znanjem-Imanjem, koje je uvek mirisalo na nedeljnu supu i u kome je gospodin Zaharije Trnavčević žonglirao hibridima i semenjem, dok su se pozadi u horizont ulivale brazde. Tu su bili i Otpisani, odmah posle večernjeg, nedeljnog kupanja. U borbu protiv okupatora svake nedelje uveče upuštala sam se skuvanih vrhova prstiju, kože crvene od temeljitog ribanja peškirom i glave umotane u čalmu. To je bilo veče kada sam izuzetno mogla da ostanem budna »u ta doba«, a i kosu da sušim bez fena koji je bio toliko glasan da ni eksplozije nemačkih skladišta u pomenutoj seriji nisu mogle da se porede sa njegovim urlikom.
Tu negde, između Znanja-Imanja i Otpisanih, podvučeno crtanim filmovima, živeo je i Mate Parlov. Ekskluzivno sam smela da gledam njegove mečeve. Moj otac, jedan od većih Cenzora tada zaista benignog TV programa je ocenio da je »Mate naš veliki sportista«, a njegovi mečevi još veći sportski doživljaji, koji bi valjda mogli da mi okrepe borbeno shvatanje života. Iako ili možda baš zato što su mi se tada uporno srozavale bele končane dokolenice na rupice, a na glavi mi se krivila dvostruka propeler-mašna. I zato što sam od sportova upražnjavala isključivo đipanje na lastiš, što je još kritičnije uticalo na vodostaj mojih dokolenica.
Dakle, ekskluzivno mi je bilo dozvoljeno da pratim velike mečeve Mate Parlova i zaprepastim se boksom kao takvim. Zbog čega je boks sport i dan danas mi je ostala tajna, iako negde duboko osećam da je to valjda ipak tako. Treskanje po glavama, makar se zvalo i boksom, mi je smetalo i smeta mi i danas.
Tih davnih godina, Mate Parlov je veštije od lava uskakao u ringove, jer nema lava koji se ne bi zapetljao među one konopce. Prva tajna boksa mi je i bila kako se baš nikada, u onom uskakanju na jednu nogu, ne sapletu i čelom ulete u ring. Tu misteriju sam objašnjavala upravo lastišem kojim sam vladala i na jednoj nozi. Druga tajna mi je bila kako ih glava ne zaboli, jer ako se tako lupetaju iz sve snage, kako ne boli? A ako boli što ne izaberu nešto drugo...recimo lastiš.
Mate Parlov je bio veliki majstor za koga smo svi tada navijali, trzali se i odskakali kada ga je protivnik poljuljao udarcem. Mate je širokog, grbavog izudaranog nosa, obrva nakrivljenih od udaraca, umornih očiju, zauzimao naše ekrane i dahćući pričao i prepričavao mečeve, dok su mu sa ruku visili, kao mumiji, razmotani zavoji. Tih godina su u modi bili retki i time obaška dragoceni privesci u obliku loptastih bokserskih rukavica. Još ako su bile zlatne...
Zahvaljujući Matu dočekala sam Rokija potpuno spremna. Već sam vladala nokdaunima, aperkatima, krošeima, nokautima, direktima...znala sam prednosti i mane levaka, jer Mate je bio levak. Mogla sam već skoro mirno da sedim i gledam kako krv i pljuvačka kaplju sa ekrana, poznavala sam »rad u ćošku«, između rundi...ono kad piju vodu na krivu cevku, dok im majstori treneri brzinski mažu i krpe pocepane obrve, trljajući ih peškirima...i ono kada u skoku iz ćoška im ubacuju onu zubnu masku.
Kada je Roki prvi put podigao ruke za pobedu, to je za mene već bio viđen film, samo što je Mate to radio izistinski. Kako smo samo svi čekali da sudija makazasto uradi rukama, a Mate podigne obe i zabaci izubijanu glavu. I ono kad stoji pod himnom viši od ostalih. Kako sam se tada radovala u mom ring-orman-ćošku srozanih dokolenica od napetog meča.
Mate je bio pravi u svilenim gaćama, lako nagnut, sa rukavicama malo kod lica, a kada je gostovao u »civilnim« emisijama »Dobro vam jutro i još srećnije nedeljno popodne do uveče«, Mate nekako nije ličio na sebe. Odelo mu je stajalo kao tesni oklop, ruke su mu bile prosto gole bez rukavica, a ja sam samo čekala da voditelj pomenute emisije ripi i iza fotelje izvuče peškir i počne da briše Matea, koji se gore znojio od pričanja no od boksovanja.
Bolju priču o Matu i boksu kao sportu bi sigurno puno vas umelo da ispriča bolje i stručnije od mene. Ja sam i tako samo sedela u ćošku i čudom se čudila kako neko ne plače kad ga toliko biju i kako sve to izdrži. Ipak, zato što je Mate bio veliki borac i svi kažu jako dobar čovek, zato što ga više nema, a bio je slika iz mog detinjstva, ja sam prosto morala da napišem ovaj blog...koji bi trebalo da završim rečima koje mi za razliku od drugih beže. Ono kada treba izraziti saučešće, reći da ti je žao, reči baš tada pobegnu i nikako ne možeš da nađeš pravu. Ni jednu sem onih sklopljenih u fraze primerene tim prilikama, koje tako izrabljeno zvuče, ali ipak, zaradi kukavičluka ostalih reči ostaju na svom mestu, pri ruci.
Slava mu.