Ovaj tekst je napisao moj prezimenjak i filmski kolega Vuk Mitrović. Objavljen je u dnevnom listu DANAS pre nekoliko meseci.
Sada već davne 1992. godine prvi put sam ukrstio mač s Holivudom. Bio je to scenski mač koji sam za potrebe industrije filma zgrabio zahvaljujući svom borilačkom umeću i crnom pojasu u taekwondou, kao stunt double (dubler) u scenama borbe s tada vrlo popularnim Šoom Kosugijem. Film je sniman širom Srbije i Crne Gore, u koprodukciji sa Avala filmom, ako se ne varam. Pored Kosugija, u filmu su glumile i takve veličine kao što su Kristofer Li i Toširo Mifune. Film je imao više imena, a u Evropi je bio prikazan kao Šogun Majeda.
Petnaest godina kasnije, leta 2007, opet sam se našao u borbenom klinču s Holivudom i još jednom ikonom borilačkih filmova - Dejvidom Karadinom. Doslovno smo se sudarili na ulazu u prodavnicu alkoholnih pića, bez šogunskih mačeva. Dejvid je izlazio iz prodavnice s flašom jack danielsa u rukama, a ja sam u nju ulazio tek da odlučim šta ću za piće. Okrenuo sam se za njim i gotovo da sam smetnuo s uma da je to čovek koga sam mrzeo dobrih dvadesetak godina. Lik koji je ranih 70-ih preuzeo glavnu ulogu u kultnoj seriji Kung fu, mom idolu Brusu Liju, iako tada nije imao pojma o borilačkim veštinama - bolje nije ni zaslužio. Ispratio sam ga pogledom kao iz vestern filmova, čkiljeći na jedno oko. Posmatrajući kako ulazi u svoj crni jaguar JX kabriolet iz 80 i neke, okrenuh se prema prodavcu i rekoh: "I ja ću jedan jack daniels, baš kao i gospodin Karadin". Bilo je već kasno za osvetu.
Tokom četiri meseca rada u holivudskom studiju CBS već sam se navikao na sudaranje s filmskim zvezdama. Po tome sam zaključio da Beograd ne zaostaje za El Ejom - sresti svoje omiljene glumce na ulici sasvim je uobičajena stvar. Velikane niko ne prepada po ulici i to je verovatno jedna od prvih predrasuda koje treba ostaviti za sobom po dolasku u Holivud. Paparaci uglavnom jure problematične, ili one trenutno najpopularnije glumce - ali ko želi da ostane neprimećen samo treba da izabere manje ekskluzivna mesta i sve je u redu. To je kao da se opijate s pevaljkama na beogradskim splavovima, pa vam onda kao kriv neko drugi kad vam izađe slika u žutoj štampi.
Rad u CBS studiju zaista je zanimljivo iskustvo. Tumaranje improvizovanim ulicama studija budi nostalgiju kod svakog čestitog zaljubljenika u holivudsku produkciju - naročito kad se zatekne u ambijentu iz popularnih serija koje prati godinama, kao što su Treći kamen od Sunca, Vesele sedamdesete, Will & Grace ili nezaboravni Sajnfild. Čitava ulica iz Sajnfilda i popularni dajner ostali su nedirnuti, čak iako je snimanje serije završeno i sada služi isključivo za žurke. Šetajući tako CBS studijem, jedan od producenata me upita da li znam šta predstavlja nekih 25 kvadratnih metara zelenila, s tri drveta, dva žbuna i jednom klupom, koje ugledasmo s naše desne strane. Rekoh da nemam pojma, a on me šokira otkrićem: "Pa to je njujorški Central park. Sve serije u CBS-u ikad snimljene sa scenama Central parka, snimljene su u ovom ovde smešnom ćošku". Svakog sledećeg dana na toj verno kopiranoj klupi najpoznatijeg filmskog parka odsedeo sam po nekoliko minuta, jedući svoju užinu i odajući filmsku poštu svim kultnim scenama Konstance iz Sajnfilda koji džogira po tom zelenom parčetu Njujorka u Holivudu.
Ko kasni u Holivudu bolje da sam da otkaz, pre nego što oseti bes svojih producenata. Jednostavno, svaki izgubljeni minut u Holivudu košta na hiljade dolara i tu nema kompromisa. Ako zakasnite više od jednog puta možete očekivati da vas portir na glavnoj kapiji neće pustiti jer se vaše ime sada nalazi na tzv. shit-list. Ako ste savladali prvu lekciju na vreme i prošli rigoroznu kontrolu na ulazu, možete da mahnete rukom pa da vas neko od filmadžija u prolazu pokupi svojim golf-kolicima koja jurcaju svuda okolo sa dobrih 30 km/h. To je jedino dozvoljeno prevozno sredstvo u studiju, a vozilo radi po principu popularnih autića u luna parku - tu su samo gas i kočnica, s polugom koja prešalta u rikverc po potrebi. Kada već stignete do vašeg stejdža, tu će vas na vratima sačekati asistent režije, vaša desna ruka, kome je radio vezom javljeno da stižete pa je ceo set već na stand-by.
Ne samo da vam je najbliskiji i najvažniji pomoćnik, nego je on ujedno glavna brana od svih sporednih problema. Princip je jednostavan, do vas kao režisera niko ne može da dođe a da to ne odobri asistent režije. Na setu je režiser zaštićena vrsta i niko se ne usuđuje da vas presretne i priupita neku glupost. Svedena komunikacija obuhvata još dve vrlo važne osobe, direktora fotografije i supervizora scenarija. Naročito će se ovaj drugi script-sup pokazati kao pravi zaštitnik od nervnog sloma u neizbežnom trenutku kada se pogubite u mnogobrojnim scenama i kadrovima koje treba da snimite. To je osoba koja ima tajnu moć i apsolutnu kontrolu nad tim šta treba snimiti, kada i kako.
Pravila se u Holivudu striktno poštuju, pa je tako za jednog Balkanca bilo neverovatno da nije dozvoljeno korišćenje cigareta na stejdžu, čak ni u filmske svrhe. U mom filmu postoji scena pušenja cigareta, međutim u Americi je pušenje u zatvorenim prostorijama strogo zabranjeno. Pošto je dovoljno da se samo jedna osoba na čitavom setu usprotivi upotrebi pravih cigareta, jer joj smetaju, morate pribeći drugim zvaničnim trikovima. Kao jedino rešenje, pokazala se nabavka biljnih cigareta, kojih ima u susednom Holivud šopu. Obaška što smo morali da popunimo desetine papira kako bismo obezbedili dodatni vatrogasni odred - koji je presedeo čitav dan ispred studija, kao preventiva eventualnog požara.
Sledeća stvar koju jedan režiser iz ostatka sveta mora da nauči u Americi jeste da dodirivanje glumaca apsolutno nije dozvoljeno bez prethodne saglasnosti. Procedura je obavezna: morate da pitate vašeg glumca da vam dozvoli da ga dodirnete i eventualno pomerite, ili mu pokažete neke druge radnje koje zahtevate od njega. Pored toga, kada pričate s vašim glumcima u njihovim trejlerima, prema protokolu morate da ostavite vrata otvorena - kad ste na oku ostalih zaposlenih lakše je izaći na kraj s lažnim optužbama za seksualno uznemiravanje.
Snimanje u Holivudu je dobro pripremljeno i uglavnom teče glatko, pa i pored svih muka prilagođavanja rado ću mu se vratiti. Svoj film letos sam završio u predviđenom roku, iako je bilo par zahtevnih i neuobičajenih scena, jer u Holivudu reditelj može da bude potpuno smiren i posvećen svom poslu, a ne rešavanju raznih trivijalnih problema van struke. Najvažnije je da imate prave profesionalce oko sebe, u šta sam se uverio kada mi je glavni dizajner produkcije za film Pirati s Kariba: 2 i 3, oskarovac Rik Hajnriks, pričao kakve je sve peripetije morao da rešava mimo znanja svog reditelja da bi snimanje teklo glatko. Ali o tome nekom drugom prilikom.
Vuk Mitrović
www.gedora.com
Ja se zahvaljujem i Vuku i Danasu.