Poštena muzička inteligencija / Irfan Muertes

Nebojša Milikić RSS / 21.07.2008. u 10:24

(preuzeto iz web-magazina Kvasac: www.rex.b92.net/kvasac) 

Zašto grupu Irfan Muertes smatramo pošteno inteligentnom? Pre svega zato što ne prenebregavaju niti zataškavaju koncepcijske i estetičke probleme ovdašnje rokenrol produkcije već se upravo na jedan subverzivno-zabavan način (neko bi rekao karakterističan za rokenrol), bave relevantnim egzistencijalnim i kulturnim fenomenima i svoje sredine i svog žanra, dostižući pritom najviše umetničke standarde. Svi znamo da su uslovi za generisanje i popularisanje tema i stilova pop muzike i kulture XX veka bili i ostali bitno različiti u zapadnim i istočnim evropskim demokratijama i njima svojstvenim ekonomskim i političkim sistemima. Na simptomatičan način, upravo se u ovdašnjem rokenrolu, i upravo u umetničkom smislu te razlike najčešće ignorišu. Kroz rutinizovani transfer stvaralačkih matrica i imitatorski talenat brojnih epigona, rokenrol tematika i stilovi su u ovdašnje, relativno izazovne i zahvalne društvene okolnosti, uvoženi sa skoro zanemarljivim umetničkim ambicijama (kao i sa pripadajućim apriornim otporom problematizaciji političkih i kulturoloških 'podznakova' rokenrol produkcije). Irfan Muertes, možda i nenamerno, čine tako zanemarene razlike i, u ovdašnjoj muzici uobičajeno nevešta autorska i izvođačka premošćavanja istih, središnjicom svoje umetničke i kritičke analize, ili da se izrazimo na najozbiljniji, mrtvo ozbiljni način, sveobuhvatne konceptualne revalorizacije i interpretacije.

Irfan Muertes se ovakvom analizom bave stvarajući neki oblik gesamtkunstwerk-a, totalnog umetničkog rada, koji uključuje i muziku i tekstove pesama i koncertne nastupe. U svakom od ovih segmenata njihovog stvaralaštva, imamo vrlo zrelu inervaciju* činjenica o genezi, produkciji i ishodima dugogodišnje, izvikane a često i oplakivane rokenrol kulture. Ta sveobuhvatnost njihovog inače malog opusa, obavezuje nas na suočavanje sa čitavim spektrom fenomena i problema koje ćemo u ovom tekstu pokušati da predstavimo i smestimo u svima dostupan referentni sistem, dakle u pejzaž ovde postojećih i priznatih stvaralaca.

Mrtva priroda sa kajmakom

Nosioci izvesnih oblika kolonizacije kulturom, npr. muzički ili bilo koji drugi stil stvaranja, ponašanja ili uživanja, sami po sebi su najčešće  nedužni i politički inertni umetnički produkti. Važno je ipak shvatiti da su produkcijski i promocijski uslovi u kojima takva umetnost i prateća stilistika nastaju, diktirani kulturnim i finansijskim kapitalom uloženim i umnoženim u industrijama zabave. Jurisdikcija tj. pravo i 'nadležnost' tih industrija unutar raspodele slobodnog vremena i sa njim povezanog utroška viška vrednosti (koji iz tamošnjih industrijskih ili postindustrijskih proizvodnih odnosa dopada masama potrošača), prenosi se na 'kolonizovana' područja, bez obzira što u istim često ni ne postoji slično proizvodno i potrošačko društveno-ekonomsko okruženje. Znači, dok prosečni konzument rokenrola unutar zapadne demokratije shvata i koristi njegove produkte kao odušak i nadoknadu eksploataciji svog tela i duha, njegov pandan u istočnoevropskim demokratijama pretežno koristi te produkte kao podsticaj fantaziranju o tome da bude kao onaj prvi, da nekako, makar na mentalnom planu, dođe do te privilegije da bude na njegovom mestu, isto tako žestoko iskorišćavan i plaćen. Ako pretpostavimo da je takva fantazija utemeljena i u višku slobodnog vremena prosečnog konzumenta rokenrola u istočnoevropskoj demokratiji, možemo naslutiti čudnu političku i kulturnu protivrečnost – rokenrol ima svoje korene i svoju popularnost u masama koje su u zapadnim demokratijama pretežno bliže dnu lanca ekonomske ekploatacije a ovamo, 'kod nas' bliže njegovom vrhu. To jest, dok je tamo to prava narodna umetnost, ovde je pre umetnost elite.

I zaista, činjenica je da su ovdašnji rokenrol izvođači i publika uglavnom regrutovani iz, u najširem smislu shvaćene, društvene elite – iz onih klasnih formacija, koncentrisanih u upravljačkom i administrativnom aparatu privrede i države, koje su htele-ne htele upravljale distribucijom višaka svih duštvenih vrednosti i posledično raspolagale viškovima slobodnog vremena. Kulturne politike ove elite, koja je promovisala samoupravljanje a u stvari je samo upravljala, nastajale su u vreme raskida sa tzv. 'socrealizmom', u vreme pokušaja liberalnih reformi, kada je rizik traženja sopstvenog puta u politici i ekonomiji zataškavan povratkom “proverenim” kulturnim vrednostima (recimo onima “Pariske škole” u slikarstvu). Problemi kulturnog ideniteta te široko shvaćene elite, zataškavaju se i danas, recimo kroz voluntarističku upotrebu termina urbana kultura, a njihova analiza upravo izbegava kroz dalju imitaciju i praktikovanje uvezenih modela stvaralaštva i ponašanja, na isti način kao što su uvozom modela rešavani a i dalje se rešavaju problemi poslovanja i upravljanja. Iako nema mnogo smisla zahtevati da zabava bude oblast utvrđivanja ikakvih etičkih razmatranja ili političkih osuda, možemo oprezno naslutiti da je ovakva kulturna politka bila uperena pre svega cilju da elita i dalje ostane elita. Ono što nas još može zanimati je kako se taj, nimalo subverzivni opšti kulturni koncept odrazio na rokenrol produkciju bivše Jugoslavije?

Ako redovnije slušate emisiju YU box (nedeljom od 10-12h na Radiju B92), možete se često čuditi bezidejnosti, nezrelosti i postojanom sivilu koje karakteriše gro ove produkcije. Uz časne izuzetke, glavne ideje ovog muzičkog stila uglavnom su utemeljene u malograđanskom vapaju za više  potrošačkog luksuza ili kako su to autori ove emisije na posredan način primetili, trošenju još više – negde drugo sabranog i skidanog kajmaka. Baš tako nekako su objasnili pojedina dostignuća, pravce i opuse ovdašnjeg rokenrola - kao lagodnu potrošnju uvezenog kajmaka. Za rokenrolom je posezano i kao za opštom anestezijom: Čemu patnja čemu bol, slušaj malo rokenrol!! je bio mogući moto više tzv. urbanih generacija, kako ga je u jednoj od svojih pesama sažela inače omiljena 'ekskurzijska' grupa KOD. Ako je u pomenutim zapadnim demokratijama amnezija ponekad zaista jedino sredstvo kulturne odbrane od surovosti eksploatacije od strane drugih ljudi, teško je poverovati da je period 70-80te bio toliko represivan za mlade 'administrativno-upravljačke' naraštaje u Jugoslaviji. Postojale su svakako i tendencije da se ova muzika društveno osvesti ali za to je bilo potrebno nesto više od privilegije da ste svirački ili pevački talentovani, da vas roditelji šalju u Englesku da učite jezik i kupe vam basnoslovno skupe instrumente. To jest, za nekakav autentičniji rokenrol start bilo vam je potrebno možda upravo to da vas oni tamo ne šalju i to vam ne kupuju – malo socijalne frustracije!

Bez obzira na žalopojke o vremenim kada “smo svirali na gitarama koje smo sami pravili a pukne ti žica usred... ..., u neudobnim podrumima, protiv pravila kućnih saveta” itsl., izgleda da je baš zato što se taj, više muzikantski nego muzički koncept, nije mnogo bavio pravljenjem već uglavnom trošenjem kajmaka - u umetničkom smislu isti imao relativno slavan ishod. Huh... nategnuto, zar ne? Pravo je zadovoljstvo kada shvatite kako je neko već razmišljao i delovao na tu temu umesto vas i to manirom Sirana De Beržeraka – jednostavnom, raskrinkavajućom i superiornom poezijom. Ili ako hoćete, Irfan Muertes umesto nas drmusaju, valjaju i naglavce okreću sliku, estetiku i politiku tj. politikanstvo ovdašnje rokenrol produkcije.

Rastibuđilizacija kajmaka

Irfan Muertes su zanimljivi i važni jer se vredno kite i igraju sa svim lovorikama spomenute “neslave”. Oni se  ponegde otvoreno hvale svojim uzorima, u par navrata pesme ili deonice prosto citiraju Oasis, bend novih nada Britanije devedesetih (npr. u pesmama La Rosaleda ili Idem da Spavam). Ali, za razliku od orgazama, brejkersa i ostalih kopiranata dobrog vajba, gde se raspoloženja, ponašanja i ukus mladih npr. Britanaca (koji uslovno govoreći plivaju na parama, bilo krvavo zarađenim - bilo transfuzijom dobijenim od tamošnjeg socijalnog osiguranja) već decenijama restauriraju, kultivišu, obožavaju i lickaju u ovdašnjim garažama i podrumima, Irfan Muertes diskredituju samorazumljivost i samodopadljivost ovog pop-obrasca svlačeći mu novo odelo zakrivljenjima svojih muzičkih i tekstualnih motiva, solističkim efeima, tromošću i opadajućom energijom pesama. Upražnjavajući kroz stihove dokolicu, otupelost i egzistencijalnu prazninu (Da gledam, kako dišem, da gledam... Idem da spavam....supeeer) IM spoznaju i priznaju da je ovde pop-muzika nešto sasvim drugo, upravo ona muzika koja će oraspoložiti i zabaviti dinamičnije i produktivnije grupe stanovništva. A ovo što oni stvaraju je nekakav rastibuđilizovani** pop urbane mladeži, koja uljuljkana relativnim komforom i privilegijama u kulturnom konzumerizmu neprekidno i na svaki ideološki i politički način - iznova ide da spava. Opevajući ovakvu banalnu svakodnevicu, IM ne mogu a da ne pay tribute rastućem čemeru jugoslovenske distopije i disharmonije. Pri tom, IM ostaju i tačni i duhoviti - pesma “Kokolo” kao neki začuđujići trop*** iliti “tropa” vrhunskog ex-yu popa, informiše nas, analizom dostojnom istorije kulture, o čitavom spektru konsekvenci raspada jugoslovenskog kulturnog prostora. Preradom veselog i skakutavog ritma originala u šantav i depresivan ritam svoje verzije, alteracijom vrcavog glasa pevačice Magazina u zombirani dekadentni vokal, IM uzdižu hladnu istorijsku dijagnozu na nivo tragikomične poeme.

I u pesmi Kokolo, kao i u većini ostalih, ističe se pametnim solažama i pratećim deonicama truba, čiji zvuk kao ptica koja leti u susret vetru, zapinje, podrhtava, propada i ponovo se uspinje. Dok su Kojina tj. Zerkmanove trube iz osamdesetih nekako disidentski a opet tradicionalistički utemeljene u Gučanskoj energiji i euforiji, truba u pesmama Irfan Muertesa je dokaz da je od svih izvikanih festivala, najdublje ako ne i jedine ozbiljne tragove u ovdašnjem stvaralaštvu ostavio Beogradski džez festival. U svojim elegičnim tiradama truba Irfan Muertesa se šunja i ruga kroz ionako ironizirane teme i tlači slušaoca činjenicom da od svake jake kritike postoji mogućnost za još jaču, pošteniju i efikasniju!

Irfan Muertes ne lobiraju za patetični romantični svet mladalačke ljubavi i vilenjaka, kao eskapistički raspevani bečejski bendovi, niti svaljuju krivicu na režim(e) prizivajući bolje i pravednije dane za naciju ili mladu generaciju, kao Beogradski sindikat ili KKN. Iako sasvim neambiciozni u instrumentalnom pejzažu koji stvaraju, Irfan Muertes ne prave alijenirajuću aerodromsku muziku kao Neočekivana Sila. Oni svirajući i pevajući ćute i trpe u egzistencijalnom i emocionalnom ćorsokaku tzv. urbane omladine Beograda i Srbije, koja, ne smogavši znanja ni umeća da se bori za svoju društvenu i političku emancipaciju, statira ili još gore – šmira u sopstvenim životima. Ukupno gledajući, sve pesme Irfan Muertesa svojom jezičkom redukcijom, naivnim aranžmanima i atrofirajućom ritmikom, taktično saopštavaju istinu našeg bitka – a ta je, znamo, poprilično teška. Pri tom, Irfan Muertes izbegavaju zamku melodizacije i estetizacije ''psiholoških lepota'' društvene depresije a la Darkvud Dub, ne oslanjaju se na kabaretsko pesimističko flertovanje poput R. Amadeusa. Oni iznose na čulo i videlo upravo opšte kulturne mehanizme, kao i lične, personalizovane posledice nastajanja i reprodukcije svih tih... naših mrtvih priroda.

Potražite CD i poslušajte glas pevača IM, blaziran i odsutan tačno koliko treba od zvuka instrumenata i štimunga pesama. Izgovarajući somnabulne, isprekidane stihove, na granici smisla ili čak šarmantnog otklona u verbalnu demenciju, on odslikava vokabular i leksiku večito “opuštenih” generacija, koje uzalud vape za bilo kakvim životnim uzbuđenjem. Ili mogu naći isto tek u epizodama kupovine piva. Dok će vam najveći broj poklonika rock 'n' roll-a obavezno zakukati kako ovde nema dovoljno sluha (čitaj slušalaca) za tzv. dobru muziku IM će nizom svojih pesama objasniti, pogledom ka unutra, ili da tako kažemo, radikalnom introspekcijom, zašto te publike nema – jer nema ni obrade egzistencijalnih problema ovdašnjeg, za rnr potencijalno zainteresovanog populusa. A opet te obrade nema možda baš zato što ni problema nema – stara elita, pretače se, sa izvesnim razumljivim utroškom privilegija – u novu! Kao vest, ovo nije ništa novo i ništa subverzivno, osim ako se ne pojavi unutar teksta za neki novi album IM. Njihovo veliko dostignuće je i izuzetna obrada i interpretacija banalnog.

Tekstove Irfan Muertes-a možemo shvatiti i kao aktuelizaciju savremenog beogradskog slenga, koji je u dubokoj produkcijskoj i kreativnoj krizi. Leksika i sintaksa njihovih tekstova je omaž ovoj nestašici, koja opet pre pokazuje svest mladih generacija o realnom tržišnom okruženju (koje traži manje kvalifikovanu i manje rečitu radnu snagu) nego nekakvu generacijsku kulturnu regresiju. Ta svest se možda iskazuje kroz autoironiju koja se često uspešno probija kroz opšte-ironijski i cinički diskurs savremenog slenga (pesma Deca idu po pivo 2 bi bila dobar primer za to).

Uzimajući u obzir ovdašnje standardno nekritičke, “resavske” prevode poetika rokenrola (pomenuti Partibrejkers, El. Orgazam), koji ne prelaze granice urbanog folklora ili još gore, u slučaju Van Goga, isprazne a neukusno našminkane mističke folirancije, Irfan Muertes nas, poput najvećih komediografa zabavljaju upravo duhovitom preradom svrhe i smisla takvog jednog poetskog stila i njemu odane, sasvim legitimne želje malobrojne publike za celim pejzažom epigona i klovnova. Na snazi njihove intervencije ukazuju se i apsolviraju sumorna postignuća ovdašnjih “moj život – to je rokenroll” generacija, kojima, ah, sa tako glupom gordošću čvrsto pripadasmo.

 

* Inervacija /anatomija, neurologija/. Inervacija je prožimanje tkiva i organa nervima, čime se obezbeđuje sakupljanje i odašiljanje informacija o njihovom stanju i funkcionisanju u mozak. Ovde se upotrebljava u smislu da je opus Irfan Muertes-a transmiter dotada vrlo malo primetnih ili nedovoljno osvešćenih činjenica.

** rastibuđilizovano /od Rastibuđilizovane Klejbezable - serija skečeva i kabaretskih predstava Teatra Levo (Beograd, 1970-80)/. Autori i glumci Rastibuđilizovanih Klejbezabli su se često na uspešan način podsmevali malograđanskoj i površnoj opsednutosti beogradske publike Festom, Bitefom i drugim manifestacijama visoke kulture.

*** trop – /lat/ promenjeni oblik pojavljivanja reči ili pojmova; tropa /sleng/ – nešto što je neuspelo, propalo



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Unfuckable Unfuckable 21:10 21.07.2008

oštro i zanimljivo

može li se dobiti neki link ?
Nebojša Milikić Nebojša Milikić 23:58 21.07.2008

Re: oštro i zanimljivo

naci ces ih pomalo na internetu, imaju jedan "live" snimak i na youtube... preporucujem kupovinu CD-a, jer sigurno vredi koliko i kosta : )
pnbb pnbb 21:37 21.07.2008

parodije

Irfan Muertes nas, poput najvećih komediografa zabavljaju upravo duhovitom preradom svrhe i smisla takvog jednog poetskog stila i njemu odane, sasvim legitimne želje malobrojne publike za celim pejzažom epigona i klovnova. Na snazi njihove intervencije ukazuju se i apsolviraju sumorna postignuća ovdašnjih “moj život – to je rokenroll” generacija, kojima, ah, sa tako glupom gordošću čvrsto pripadasmo.


e sad bi i ja da ih cujem.. ako moze odmah

al tesko..

usput:
parodiranje je vrlo cesto znak viska talenta, a mnjka kreativnosti odn nedostatka ideja.
evo na primer moj slucaj.
sto ne znaci da se to odnosi na IM

onako kazem, u principu
Nebojša Milikić Nebojša Milikić 00:03 22.07.2008

Re: parodije

pnbb

parodiranje je vrlo cesto znak viska talenta, a mnjka kreativnosti odn nedostatka ideja.
evo na primer moj slucaj.
sto ne znaci da se to odnosi na IM

onako kazem, u principu


u principu moze da bude tacno... samo sto je u ovom slucaju poomenuto parodiranje nesto sto ja vidim kao deo njihovog kompletnog stvaralackog koncepta, oni se uopste ne bave parodijom na neki direktan nacin, koji bi podrazumevao i izvestan oblik kreativnog 'parazitizma' usled nedostatka ideja... to je dakle samo moje misljenje...
radojicic92 radojicic92 21:50 21.07.2008

...

pnbb pnbb 22:37 21.07.2008

Re: ...

na prvo slusanje, stvarno nista narocito

videcemo sutra

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana