Teks je iz najnovijeg, julskog broja časopisa YELLOW CAB
Šta radite ako imate ludu komšinicu koja voli da gleda snimak suđenja u Hagu do tri ujutru sa prilično pojačanim zvukom? Nema baš mnogo mogućnosti: meni omiljena, lupanje u zid, više nema smisla jer je inače veoma izdržljiva grčka farba počela da se ljušti. Druga varijanta, zvanje telefonom ili zvrndanje na zvonce nema smisla jer neće čuti od televizora. Čak ni policija ne pomaže; digli ljudi ruke od lude žene. Kažu "jes’ luda al’ je bezopasna".
Ja probao i četvrtu varijantu, onu očajničku. Pošto su nam prozori jedan pored drugog, pokušao sam univerzalnim daljinskim da joj ugasim TV. Izgleda da ni daljinski nije baš toliko univerzalan kakvim ga predstavljaju. Probao sam sa još par zaostalih od prošlih televizora (s novim baterijama, konačno!) ali ništa.
I tako, sedim u sobi i kroz zid slušam odbranu onog čije ime ne spominjem i shvatam da mi je jedino rešenje da i ja pustim TV, vrtim kanale i čekam da prođe. Ima da tužim RTS za duševni bol. Što ne puštaju snimak ranije da se penzioneri ne pate toliko, a i mi s njima? Sad bar znam šta Drakula i njegove ljubavnice gledaju (osim ako nemaju nekoga za večeru).
Divan je program noću, prosto probran. Prvo sam primetio da je u Srbiji nezapaženo prošao medijski transfer godine: Lepi Aca (sportski komentator) sa B92 prešao je na Nacionalnu televiziju evropske Srbije. I sad Lepi Aca više nije toliko lep. Skresali mu kosicu po kojoj je bio prepoznatljiv, nema više onog iskrenog osmeha po kome je bio prepoznatljiv (sada je nabacio fatalnu dozu profesionalne RTS ozbiljnosti) i na sve to obukao odelo i stavio kravatu. Nemam ništa protiv odela i kravata (iako lično ne volim da to nosim), ali Bivši Lepi Aca deluje nekako, pa da kažemo nestvarno. Ajde što Aci baš i ne stoji odelo skrojeno po meri, nego prosto ne mogu da verujem čoveku koji mi komentariše fudbal, tenis ili šta već noseći klasično odelo. Ne vredi.
Lep je bio ovaj prošli TV mesec, to sam shvatio gledajući programe oko pola tri izjutra. Nema puno političara! Preselili se nekako u štampu, što žutu, što debeovsku, što državnu, a što naručenu. Njih su zamenili sportisti i hvala im na tome. Na svim kanalima uglavnom tenis i fudbal. Divota.
E sad, ako baš želite da uživate u sportu morate da smanjite ton. Ja ne mogu, jer bih u suprotnom čuo svedoka odbrane u Hagu. I tako sam bio primoran da slušam neke komentatore. Potpuno je svejedno na kom programu ih slušate (FOX, nacionalno lice evropske Srbije ili neki sportski kanal), kao da uvek isti komentariše. Mora da ih kloniraju! Posle sam saznao da nisam baš toliko lud, neki stvarno i tezgare na drugim kanalima.
I tako, gledaš Vimbldon, igra na vrhuncu, napetost raste, publika ćuti, čuje se samo po koja muva i zabrinuti uzdah, a naš komentator našao da nas obaveštava koji je bio omiljeni film u detinjstvu tenisera A ili kada je prvi put išla u diskoteku teniserka B. Kao da su plaćeni po količini komentara, a ne kvalitetu. Ubi me nepotrebnim informacijama i to baš u trenutku kada toliko želim da samo začepi.
Kada nisam više mogao da izdržim količinu gluposti koje sportski komentatori prodaju kao svoje znanje, lepo kliknem dugmence na daljiskom da vidim šta nam rade komšije. Ne ove preko zida, one drakulišu zajedno s Hagom, već one preko granice. Tu mi se raspoloženje odmah vratilo. Na HRT-u, u velikom studiju sa sve publikom, Severina promoviše svoj novi album. Sve bi bilo u redu da po licima gledalaca sam shvatio da nešto nije baš u redu!
Publika prestravljena! Kako i ne bi bila, kad su Severini novu hit pesmu skrojili Brega i Marina Tucaković. Trešte trubači, onako svadbarski, a Seve nacionale peva u zanosu: "Ej što volim miris kamiona! / Šoferska gostiona / Hormona do plafona / Muškaraca tona / Turbo je sezona!" Pevaj Seve, potpuno si zaglušila svedoka odbrane! Tu i tamo po koji pripadnik manjine ustane sa stolice i zaigra, ostatak prilično još u šoku. Tako smo se mi osećali početkom devedesetih kada nam je turbo folk zakucao na vrata. Eto, da i mi budemo po nečemu ispred komšija. Imaju oni da se naslušaju još puno turbo folka dok ne dođu u fazu ovdašnjeg šou programa "Grand zvezde". Ove godine je bar na tom takmičenju pobedio dečko koji nije zapevao nijedan narodnjak. I to se valjda računa.
I dok razmišljam šta na sve čeka komšije, Seve privodi pesmu kraju: "Mali, mali, meni toga fali / Latinice, atmosferice / Mali, mali, meni toga fali / Gas do daske, bebice!" Završi se pesma. Tišina u studiju. Tišina i kod mene! U zagrebačkom studiju poče kurtoazni aplauz, a u Hagu i dalje tišina. Izgleda da svedok nije imao šta da kaže ili onaj čije ime ne spominjem nije imao šta da pita (sudija odavno zahrkao) ili je moja komšinica pala u nesvest i to baš na daljinski.
Bilo kako bilo, drago mi je zbog Seve ali mi je još draže zbog sebe. Ugasih TV i legoh da spavam. Sutra idem da kupim neki mega giga univerzalni daljinski koji radi i kroz zid, pilule za spavanje i ludačku košulju.
Srdjan Mitrović