(ništa zabavnije od cenzure! )
Pre neko jutro, ležim, čitam. Čitam - nije prava reč... zapravo: davim se u jednoj oblačnoj knjizi, o srpskoj varošici u doba komunizma. 150 strana jesenje kiše... Kap.Kap.Kap. Voda samo toči, toči se rakija, sve se to cedi sa korica, tako da počinjem da šljapkam nogama i da se cedim i sama, između redova filozofije palanke. Baš kad sam stigla do najgoreg dela, ono kad lokalni profesor književnosti piše dramu iz života radničke klase, pozvoni telefon. To!
Napokon razvedravanje. Bacim onu kišovitu knjigu, pa zgrabim fon.
- Halo? (kažem vedro)
- Gospođica Minja Bogavac?
- Izvolite!
- Kraj telefona ( ... ime i prezime nije bitno... ) novinar agencije SINA.
S novinarima uvek ljubazno!
- Da li biste mogli da prokomentarišete događaje u Lazarevcu?
Hm... Zar se u Lazarevcu nešto događa? Naravno, ćurko neobaveštena, prosikće moj glas savesti. Kao da ne znaš da je naučno dokazano kako ima života i na drugim opštinama!!! ... Dobro. Nije baš da sam u Lazarevcu bila, nije baš da tamo nekog znam, ali sam zimus pisala jedan obiman turistički vodič. Maglovite predstave o tom, i mnogim drugim mestima u Srbiji imam... Naprimer: Lazarevac se nalazi 55 km od Beograda i spada u gradske opštine. Imaju solidnu web prezentaciju u mambu, adresa: la-cafe.
( zapamtila sam... Lazarevac: srpski L.A.) Šta još? Šta još? Šta još?
.. Misli, Milena, misli!... I mislim, 100 na sat, ko na kompjuteru kad klikneš search. Nešto mi se kao izlistava, ali svi događaji koji mi padaju na pamet odnose se na XIX vek. Recimo, uzbudljiva storija. Kada su Lazarevčani poslali zahtev da se njihovo naselje na brdu Zbegovac proglasi za varoš, a žitelji susednog sela Šopica poslali kontra-zahtev... pa, onda, kako su se godinama oko toga prepucavali... Nije, dakle, da se u Lazarevcu nikada ništa ne događa, ali...
- Gospodine, izvinite... Da li bi ste mogli da me pozovete na fiksni?
Kažem, da dobijem na vremenu, mada se vreme opet stuštilo. S oblačnom facom priznajem sebi kako bi trebalo češće gledati vesti.
- Halo, ja sam. Da. Znate šta? Ja nemam pojma na koje događaje Vi mislite.
- Pa, kako? Ali, ovde je u toku VELIKA AFERA.
- Vidite, gospodine, ja sam spisateljica... te afere i to, to mene ne zani...
- Ali, taj tekst ste vi napisali!
- Koji tekst?
- Pa, taj! Drogerantski. Zabranjen! Tekst čije je izvođenje zabranjeno!
Wow! Namignem sebi ko disidentu... Zabranjen tekst! Referenca za CV. „Godo", „Kad su cvetale tikve", „Golubnjača" i moj tekst rame uz rame. Dobro, sjajno... ali... otkud to... mislim, moje drame su više onako... mladalačke, žargonske i to. Angažovane, da, ali ne baš da bi nekom toliko smetale ... hm.
- Koji tekst?
- „Dragi tata"..
„Dragi tata" zabranjen?! ?! ?!
Taj se komad inače, igra u JDP-u. Nagrađen je od strane istog pozorišta i predstavljen na mnogim festivalima. Od Njujorka do Avinjona, Leedsa i Londona... lepo se naputovao, a ponekad i ja sa njim. Pratili su ga neviđena sreća i topao prijem u publici. A onda: fijasko! Lazarevac je ostao nepokoren!!!
- Vi mislite na predstavu Jugoslovenskog dramskog pozorišta?
- Ne, nego na predstavu iz PIROTA, kaže moj sagovornik.
Ah, da... Na to sam zaboravila. Možda sam tu pirotsku izvedbu pokušala da potisnem iz svoje svesti, mada eto... Priznajem. Postoji i ta! Nakon svetskih festivala, moj dragi „Dragi tata" stigao je i u Pirot. ( „Na simpozijum je bio al je samo naučio piroćanski ća ća ća", hehe.) Sve se to desilo proletos i u događajima koji su prethodili premijeri nisam imala baš nikakvog udela. Ne samo što nisam videla ni jednu probu, nego nisam videla ni reditelja, a i upravnika dotičnog pozorišta nije bilo lako „uloviti".
Da se komad izvodi, saznala sam slučajno. Javio mi jedan poznanik, mladi glumac, da je dobio ulogu. Kad sam mu rekla kako nemam pojma o tome da se komad uopšte postavlja, kajao se što me je pozvao. Kao: možda on i nije dobio baš tu ulogu, pa kao... reditelj će me sigurno zvati... nenene... ne treba ja njega da zovem... najbolje da ne pravim frku, jer videću, glumci su super, ekipa boli glava, i njemu se baš igra taj lik... Dobro.
Čekala sam. Dve nedelje kasnije, javio se i gospodin Vladimir Lazić, reditelj. Hoće da postavi moj tekst, i ne samo ovaj. Parafraziram: Hoće sve moje tekstove! I novi neki da napišem. Ovo je tek prvi tom naše saradnje, koja neće stati sve dok i poslednje pozorište, ma šta pozorište... sve dok svaki pedalj naše zemlje ne bude imao po jednu Milenu Bogavac na repertoaru. ...
Kako da Vam kažem? Nije da mi nije bilo drago. Kao što rekoh, ja sam dramska spisateljica. Važno je samo da pišem, i da to neko hoće da igra. A uslovi... Dogovori, pregovori, ugovori... to je skroz druga priča. Pristajem na sve, samo kad me ponese kreativno ludilo: Pravimo Predstavu! A Vlada Lazić mi je zvučao baš tako: kreativno zapoluđen i ja sam se zapravo obradovala. Pričao mi o srpskoj avangardi i engleskom novom brutalizmu, o surovoj urbanosti i urbanoj surovosti, o prljavom kazalištu ( ja sam mislila da je to onaj bend, ali nije...) . I tako, kažem ja njemu, sad ću vam poslati poslednju verziju teksta pa se čujemo...
Više se nismo čuli. Skoro do premijere.
Slučaj je hteo da se tih dana Jelena Bogavac i ja nađemo u Nišu. ( Niš, Pirot - dolce vita!) Čitam „Narodne novine", lepo vidim: bila press konferencija, sve super, pirotska avangarda, na slikama glumci u ful kostimima i scenografiji. Pozovem reditelja. Neću da se namećem, ali volela bih da vidim probu. Mislim, kad sam već tu.
A, ne! Ne. Ne. Ne.
To nije njegov način rada. Parafraziram: dobar pisac je samo mrtav pisac. U ovoj fazi mi taj komad znamo mnogo bolje nego ti. A i zašto da pokvariš iznenađenje? Zar nije lepše iznenaditi se na predstavi?!
Bude mi to malo čudno... al se setim da ni ugovor nisam potpisala.
- Izv'inte, a ugovor?
A, ne! Ne. Ne. Ne.
To nije njegov posao. Parafraziram: On će javiti upravniku da me odmah pozove, i da, baš zgodno da sam u Nišu, jer sutra idu neki momci da ostave plakat na štampanje u Niš, pa će mi doneti...
Sve u svemu, opcija mog dolaska u Pirot ne postoji. Zabranjeni grad!
Bude mi i to malo čudno, ali dobro, što da se mešam... U zdravlju i s potpisanim ugovorom (prodaja teksta po diskontnoj ceni!), sačekam premijeru.
Obučem suknjicu ala Alisa, cipele ala Alisa, kod frizera pa na bus.
Molim lepo. Drž' se pirotska avangardo, Alisa is aproaching the town.
A ono, a tamo... a jao!
Žestoka adaptacija. Tekst nije štrihovan, nego je dopisan... Ima li ovde mojih kolega, znaće na šta mislim. Neki monolozi (parafraziram: „Ovde niko nije mrtav iza poslednjeg Sunca, samo bol nam je ostao, generacijo moja!") , i ono najgore- epilog. Post Scriptum. Kao, šta se desilo s likovima posle kraja komada. Scene istumbane. Štrihovane moje lepe psovke... to da pirotske dame ne zabole uši... al s druge strane, dodate neke nove. Ulazi ti tako lik na scenu i dva minuta u loopu govori: „Karamo se, karamo se, karamo se, karamo se..." . Karaj se ti u ... , pomislim, dok mi lice, uši i sve ostalo crveni. Odjednom, na bimu- scena sexa. Stilizovana, ovo-ono... ali goli glumci su goli glumci... Stilizuj koliko hoćeš: svi znamo o čemu se radi. Glumljeni orgazam i pali se svetlo... Njih dvoje opet goli, na sceni. Ovog puta, nekako stidljivo. Povlače onu posteljinu, sve kao: da se skinem a da se ništa ne vidi. Pa - silovanje. Maloletnice. Na video bimu, pod punim svetlom, u krupnom planu... Sevnu bele pamučne gaćice. Zažmurim... slušam... U sali muk, a meni muka. U mojoj drami, ta junakinja samo ode za zlikovcem i nastupa MRAK.
Svi znamo o čemu se radi!
U pitanju je, možda, osećaj za meru. Osećaj za medij ili odnos prema publici. Ja lično pozorište promišljam drugačije. Na sceni možeš da prikažeš razne strahote, ali ako je drama realistična, ne postoji ništa strašnije nego ostaviti gledaoce da sami zamisle kako neki događaj izgleda. I sve u svemu, da ne pljujem... Svi su se oni potrudili. Možda i više nego što je bilo potrebno.
Poklonila sam se na kraju predstave. Po prvi put u životu, na zahtev uprave: ovde nam retko dolaze pisci, i novinari treba da te vide. ...A ja nisam htela da me iko vidi. Ko ono dvoje glumaca u onoj sceni. Osećala sam se... razgolićeno. No, sve to ide u rok službe. Ne možeš uvek da radiš sa svojom trupom. Zamisli kako je Biljani Srbljanović!, opet se javio moj glas savesti. Ona ni ne zna ko joj sve igra drame... Kako je Rejvenhilu, kako je Sari Kejn - loš primer, sad joj je bolje.
Sa rediteljem sam imala još jedan susret. U JDP-u kada je predstava došla na gostovanje. Došla sam i ja, sa rodbinom i prijeteljima. Morala sam s nekim da podelim to iskustvo. Beograđani aplaudiraju. Ona naša verzija „Dragog tate" nikom se nije baš toliko dopala. Mislim se, možda je problem u meni? Možda mi je samo sujetno žao što me nisu pustili da gledam probu?
Kod Saleta u klubu, napokon se ukazala prilika da razgovaramo. Reditelj i ja.
Nisam bila ljubazna, ali ni preterano drska. Šta je- tu je. Rekla sam samo: ovoj predstavi fali auto-cenzura. Setimo se Holivuda... I pored očito apsurdnih scena ( kada bračni par iznajmi dvokrevetnu sobu) filmovi iz ovog vremena, obiluju maštovitim rešenjima. Kada ne želiš da prikažeš scenu sexa, naprimer, a da publici ipak staviš do znanja šta se dogodilo, upotrebićeš metaforu. I to je umetnost. To je poezija.
A, Ne! Ne.Ne. , kaže reditelj.
Parafraziram: Mi smo igrali na šok. I od tebe koja si tako bezobrazan pisac, nikad ne bih očekivao ovakvu reakciju.
Ja nisam bezobrazan pisac. Moj komad govori o devojčici u potrazi za identitetom. Droga, nasilje, sex i smrt, samo su ikonografija zemlje u kojoj sam odrastala.
- ... Tako da, kažem novinaru SINE, Ja sam tom predstavom nemam veze.
- Ali, čekajte. Da ste dolazili na probe, vi reditelju ne biste dozvolili da predstavu uradi na taj način?
- Ja sam profesionalac, imam svo poštovanje za instituciju reditelja. Možda bih mu pomogla da razume drugačije... Ali, ne bih ništa zabranila. Nikom. Lično, ne verujem da današnje pozorište može da šokira. Kada već imamo gole cice na duplericama, bilbordima, u dnevnim novinama pored naslova POZOVI ODMAH!, šta ima toliko šokantno u goloj glumici na sceni. Isto važi za scene nasilja... Vidite, rođena sam '82. Pola života gledam leševe pre crtaća. A ni crtaći koje sam gledala nisu bili baš miroljubivi. Moje ograđivanje od predstave ne tiče se morala nego estetike.
Sagovornik nešto beleži. Pa nastavlja.
- A recite, molim vas. Da li je istina da vaš komad potstiče na drogu?
- A recite Vi meni: da li zaista verujete da je toliko moćan?! Ne samo moj, nego bilo koji komad. Na drogu podstiče njena dostupnost, i oni koji su je učinili dostupnom. Moj komad samo nastaje u takvom svetu.
- Vidite, ovde u Lazarevcu, imamo veliki problem s narkomanima. Naročito omladina, svi se drogiraju. Da se predstava „Dragi tata" odigra, platila je organizacija za borbu protiv droge, ali je onda komisija od tri člana ( kulturni radnici i jedan sveštenik) utvrdila da ova predstava glorifikuje narkomaniju i da bi doprinela pogoršanju situacije među mladima.
Kako bi uostalom trebalo da izgleda predstava koja glorifikuje drogu? ... Počinjem da se osećam kao ludak.
- Milena, možete li da mi kažete još samo nešto? Kako se ta drama završava?
( dobro pitanje!)
- Majka izvrši samoubistvo. Kruva je trudna, ne zna čije dete nosi i odlazi u inostranstvo. Maloletnici su u popravnim domovima, a oni stariji u zatvoru.
- Hvala Vam.
- Hvala Vama.
- Voleo bih da vas pozovem u TV emisiju, ako imate vremena. Bilo bi dobro da vas suočimo sa članovima te komisije, da čuju i drugu stranu.
- I ja bih volela da čujem tu komisiju. Naravno. Naravno. Cenzura u XXI veku, slažem se s Vama... strašno.
I tako... Prošlo je nedelju dana. I više... Više se niko ne javlja. Ni do suočenja u TV studiju nije došlo.
LA afera je zataškana! I dobro je. Varošica na brdu Zbegovac živi svoj mirni život. Omladina se i dalje gudra, komisije i dalje tri put mere, jednom seku (ništa zabavnije od cenzure!) a pirotska avangarda igra svoju predstavu na bezbednoj daljini. U Pi...pardon. U Pirotu!
Ja i dalje čitam onu knjižurinu. Po stranu dnevno. Nemam više strpljenja... Ali, ako vas zanima šta je bilo sa profesorom književnosti i njegovom dramom o životu radničke klase, rećiću vam: nije ni red napisao.
Vreme prolazi... malo do umereno oblačno... biće kiše, kažu na prognozi.
Kap. Kap. Kap.
Milena Bogavac