гост аутор, г. Jeremija (исциклусаму . . . priče za isprazna nedeljna popodneva)
Tog dana smo Marko, Petar i ja diplomirali. Kao što red i običaji nalažu, sa koleginicama i kolegama iz naše nevelike grupe, najkraćim putem i što smo brže mogli, uputili smo se u Postskriptum kafe. Stari barmen, kome niko nije znao ime i koga su generacije studenata, zbog njegovog kitnjastog izražavanja zvali Ciceron, stavlja čaše na šank, a zatim ništa ne pitajući otvora ogromnu bocu dobro rashlađenog šampanjca. U svečanoj tišini čuje se samo šuštanje mehurića. Kad su sve čaše bile napunjene, Ciceron tihim i svečanim baritonom počinje:
«Gaudeamus igitur,
iuvenes dum sumus,
Post iucundam iuventutem
post molestam senectutem
nos habebit humus.» Nazdravljamo i ispijamo šampanjac. Niko ne progovara, Ciceron ponovo puni čaše. Marko i ja se pogledamo, a zatim zajedno nastavljamo drugu strofu, u početku nesigurno, pa sve bolje i bolje.
«Ubi sunt, qui ante nos
in munde fuere?
Transiere ad superos,
adiere ad inferos
ubi iam fuere.» Nazdravljamo. Ispijamo. Ciceron puni. Tišina. Petar počinje treću strofu. Uvek kad se setim tog trenutka, a što sam stariji sve češće ga se sećam, grlo mi se stegne, a oči zasuze. Ista je to pesma, iste su reči, svi ih znamo, ali Petar je peva do bola setnim tenorom dostojnim velikog Karuza.
«Naš taj vek je kratak baš,
vrlo brzo svrši,
uz to pun je tuge, muke;
Smrt svud pruža gadne ruke,
da nam život skrši.»
Kad je završio, umesto da nazdravimo po treći put, niko se ne pomera. U očima svih prisutnih cakle se suze. Marko i ja svoje suze ne krijemo. Petar dohvata svoju čašu, podiže je visoko i nazdravlja na latinskom:
«Ave Caesarae, morituri te salutant!»
Petar je poginuo iste godine na nekom dalekom ratištu, a poziv za vojsku je dobio pet dana pred polaganje diplomskog ispita.
Prilično pijan, srećan zbog položenog diplomskog, a istovremeno setan što su studenski dani prošli i mnogo tužan zbog Petra, izlazim iz Postskriptum kafea.
Veče je. Sve su prodavnice zatvorene, sem neugledne starinarnice na uglu. Zastajem ispred izloga. Tada sam prvi put ugledao Andi. Bila je to ljubav na prvi pogled. Od te noći pa do danas nismo se rastajali.
Iz velikog grada vratio sam se kući sa diplomom svetske književnosti u džepu, prelepom Andi pod rukom i čvrstom odlukom da postanem pisac. Kad bih sabrao vreme koje sam proveo u dva promašena braka, veza između mene i Andi traje znatno duže. I ne samo da traje duže, već je i intezivnija i puno plodotvornija. Sve što sam objavio do sada Andi i ja smo napisali zajedno. Nažalost u poslednje vreme, uz čašicu, samo razgovaramo i evociramo uspomene.
Naše prvo zajedničko leto proveli smo upoznavajući jedno drugo. Milovao sam je svojim prstima, istraživao deo po deo njenog tela sve pazeći da je ne naljutim, ili ne daj Bože da je ne povredim. Dane i noći smo provodili zajedno. U početku me nije najbolje razumela, ili možda ja nju nisam razumeo? Uglavnom, ono što smo tog leta stvorili, ni jedan književni časopis nije hteo da objavi.
Prvo smo pisali poeziju. Nije nikakvo čudo, tada smo bili mladi i ludi. Naravno, počeli smo sa ljubavnim pesmama punim strasti. Bile su to tako divne i tako uzbudljive pesme, ali urednicima se nisu svidele. Nije nam bilo važno, nama je bilo važno da smo zajedno, da uživamo i pišemo, pišemo... Onda smo prešli na angažovane antiratne pesme. Gotovo da smo uspeli. Znam da te naše pesme, koliko god da su bile dobre i žestoke, nisu bile objavljivane u književnim časopisima, ali jesu na plakatama lokalnih mirovnjaka. Zbog njih umalo da nas razdvoje, a mene da venčaju sa onom gadurom M70 i upute na medeni mesec na prokleta ratišta. Nisu uspeli, jer smo Andi i ja postali pažljiviji i lukaviji - prešli smo na postmodernu liriku. Bili smo toliko postmoderni u tim pesmama da ni sami sebe nismo razumeli.
Ne mogu da se setim, ko je od nas dvoje predložio da se oprobamo i u drugim literarnim formama? Znam da sam ja bio za esej, a ona za reportažu. Uglavnom počeli smo sa esejistikom.
Našim prvim i jedinim, nažalost nikad dovršenim esejom, ciljali smo u samu srž književnosti dvadesetog veka. Njime, tim maestralnim delom, hteli smo povući paralelu između Džemsa Džojsa, Franca Kafke i Roberta Muzila i dokazati da sva trojica korifeja modernog romana pišu o jednoj te istoj temi.
Počeli smo sa Džojsovim «Portretom umetnika u mladosti» i dobro nam je išlo. Nismo ništa novo otkrili kad smo pokazali da je Stiven Dedalus alter ego samog pisca i da tada mladi Dablinac, pokazuje svoje umetničko sazrevanje kroz proces oslobađanja od stega porodice, nacije i vere. Mucavi i sputani Dedalus, a ustvari Džojs, do kraja romana izrasta u slobodnog, osvešćenog i darovitog pisca, koji stupa u neodoljivu avanturu života posvećenog umetnosti, oran da menja svet.
Naš naredni korak, a ustvari iskorak u neistraženo, je bio znatno hrabriji. Pokazali smo da u «Uliksu», tog 16. juna 1904. godine u Dablinu, pisac sreće samog sebe, odnosno da su tu istovremeno dva Džejmsa Džojsa, bar dva, ako ne i više. Stiven Dedalus je i dalje tu, on je mladi Džojs i to nije sporno. Leopold Blum – nevoljeni suprug, neuspešni otac, beznačajni reklamni agent– bez sumnje je također Džojs, sredovečni Džojs. Šta se to desilo sa mladim, energičnim Dedalusom, genijalnim piscem sa kraja prvog Džojsovog romana, koji je uz tutnjavu fanfara najavljivao svoj pohod na svet? Preobrazio se u sredovečnog Leopolda Bluma koji se, neprihvaćen od okoline, davi u žabokrečini dablinske svakodnevice. Isto se desilo i samom piscu – shvatio je da umetnci ne menjaju svet i svoju tugu zbog te surove istine utapa u piću. Mladog Dedalusa, iz «Portreta umetnika u maldosti», pisac je doveu u «Uliksa» da bi bio kontrapunkt Blumu i da bi istakao veličinu svog poraza.Trivijalnost svakodnevnice Blum nadomešta jedinstvenošću svog unutrašnjeg života, a Džojs svojim pisanjem. I jedan i drugi su bogovi i tvorci tih svojih svetova. I to je izlaz koji nudi sredovečni Džojs.
A ko je gospodin Irviker čija su snoviđenja između sna i jave samo u jednoj gluvoj dablinskoj noći, Džojsa mučila punih sedamnaest godina? Upravo toliko mu je trebalo da napiše svoju poslednju knjigu «Fineganovo bdenje». Naravno, opet Džojs, ovog puta ostareli Džojs. Lajtmotiv haotičnog puta kroz podsvest gospodina Irvikera je njegov ambivalentno višeslojni odnos prema vlastitoj ćerci. Zavirujući iza neprozirne koprene, Džojs je užasnut zaključio da tamnom stranom čovekove svesti gospodare nagoni. Kad sve maske padnu čovek je ipak samo životinja. Zaključio je da pisac ne samo da ne može promeniti svet, već ni sebe samog. Izlaza nema.
Čitavog života Džojs je pisao samo jednu knjigu, o sebi samom i u njoj je opisao svoje najdublje metamorfoze. Stiven Dedalus je mladi Džojs koji želi da menja svet. Lepold Blum je sredovečni Džojs, koji razočaran stvarnim svetom i svojim životom beži u fiktivni svet kome je on sam demiurg. Gospodin Irviker je ostareli Džojs, sad već napola poremećeni genije, koji kopa po svojoj podsvesti.
Kad se Gregor Samsa jednog jutra prenuo iz nemirnih snova, ugledao je sebe u postelji pretvorenog u ogromnu bubu». Džojsu je trebao čitav život, tri velika romana i tone alkohola da bi otkrio i opisao ono što je Kafka uspeo samo u jednoj nevelikoj priči. Čak i ako «SAMSA» nije kriptogram za «KAFKA», sam pisac je govorio da njegov «Preobražaj» nije ispovest, ali jeste indiskrecija – san koji otkriva strašnu stvarnost, a strašno potiče od života.
Robert Muzil, treći gorostas epohe, u «Čoveku bez osobina», svog junaka Urliha, nije morao da provlači kroz mučni proces metamorfoze. Urliha,čoveka bez osobina, stvorila je po svojoj meri već preobražena civilizacija. Njegovo je samo da živi bez žudnja i želja, znanja i htenja, bez volje i razumnosti.
Nit koja nesumnjivo povezuje Džojsa, Kafku i Muzila su metamorfoze čoveka dvadesetog veka. Ostalo nam je samo da pokažemo stvarne uzroke odčovečivanja čoveka i da poentiramo u veličanstvenom završnom delu eseja.
Naše prvo zajedničko leto odavno je prošlo, novca nismo imali, a od nečeg se moralo živeti. Moji roditelji su živeli vrlo skromno. Školovanje sina jedinca u velikom gradu pojelo je njihovu ušteđevinu i uvalilo ih u dugove. Besparica je bila tolika da umalo nisam podlegao upornim očevim pritiscima i prihvatio mesto nastavnika književnosti u gradskoj gimnaziji. Ali znao sam da nastavnici književnosti, pogotovo oni iz gimnazija, nikad ne postaju pisci. Ostaju nastavnici do penzije, ukoliko penziju dočekaju. Ciroza jetre vreba nastavnike u svim školama, a one koji predaju književnost ta bolest, po pravilu, ne mimoilazi. Stigne ih kad tad, najčešće vrlo rano. Andi se tada nije protivila mom ocu i njegovom presingu da me satera u učionicu. Tobož nije htela da se meša u sukob oca i sina, ali ja znam na čijoj je strani bila.
Rukopis prvog dela eseja, onaj o Džojsovim metamorfozama od mladog Stivena Dedalusa do tridesetosmogodišnjeg Leopolda Bluma i kratke napomene za drugi i treći deo, poslao sam uglednom izdavaču u grad. Zamolio sam za sasvim skroman avans, kako bi naše delo priveli kraju. Posle mesec dana i nešto više od trideset telefonskih razgovora, uspeo sam da dogovorim sastanak sa jednim od urednika. Andi je ostala kod kuće, jer sam zbog besparice putovao autostopom, a znamo kakvi su vozači, čim lepa devojka uđe u kabinu njihovih kamiona, prvo bezobrazno pilje, a onada bi i da pipkaju.
Čekao sam više od jednog sata u kancelariji namrštene i stroge sekretarice. Konačno me puštaju uredniku. Ulazim. On sedi za stolom od orahovine u kabinetu veličine košarkaškog terena. Odeven je u sivo elegantno odelo, krojeno po meri i to izgleda kod najboljeg krojača. Više liči na uspešnog advokata, nego na urednika književne edicije. Čita, ne diže pogled. Čekam, ćutim, čekam... i konačno:
«Vi ste?» pita urednik.
Kažem mu ime.
«A o čemu ste pisali?»
Kažem mu o čemu smo Andi i ja pisali.
«Koliko ste radova do sada objavili, za koje izdavačke kuće i u kojim časopisima?»
Kažem mu istinu, da do sada nemamo objavljenih radova. Pauza, prava dramska, kao kod Terensa Vilijamsa.
«I vaš prvi rad je baš o Džojsu?» opet pita urednik.
Kažem da nije samo o Džojsu, već i o Kafki i Muzilu, odnosno da je reč o paraleli, niti koja povezuje njihov ... Tu me urednik prekida.
«Ako sam vas dobro razumeo, nije vam dovoljno Džojsovo delo za vaš prvi esej, već ste njime ujedno obuhvatili i dela Franca Kafke i Roberta Muzila?»
U svom petom pitanju urednik je bio znatno rečitiji nego u prethodna četiri, što sam protumačio kao dobar znak i brzo odgovorio potvrdno.
«I tražite avans od naše izdavačke kuće kako bi vaš rad priveli kraju. A kad planirate da ga završite?»
Odgovaram mu da su naši planovi da esej završimo za tri do četiri meseca. Dodajem da su nam ostale još samo analize «Fineganovog bdenja», Muzilovog «Čoveka bez osobina» i zaključna razmatranja.
«Vi svakako znate koliko je godina Džojs pisao Bdenje»?
Kažem da ga je pisao sedamnaest godina.
«A Muzil svoje delo?»
Osećam se kao student na ispitu, ali odgovaram i na to pitanje, naravno tačno. Kažem da je «Čoveka bez osobina» Muzil pisao čitav svoj život, ali da je nažalost roman ostao nedovršen.
«Koliko vas radi na tom eseju?»
Sad već ohrabren tokom razgovora, na njegovo pitanje gotovo drsko odgovaram svojim pitanjem:
«Kako to mislite, koliko nas radi?»
«Reč je o grupi autora, zar ne?»
«A ne, ne. Ja sam jedini autor» kažem, ne bez ponosa.
«Pa zašto onda govorite u množini: mi smo napisali, mi planiramo... Persirate sami sebi ili...?»
Moram da priznam da sam tad prvi put tokom razgovora sa urednikom ostao zbunjen. I to prilično. Nisam ni primetio da govorim u množini. Svako moje «mi» odnosilo se na mene i Andi. Ali kako da tom nepoznatom čoveku govorim o našoj vezi? Ćutao sam. Srećom urednik nije insistirao na mom odgovoru. Kratko mi je objasnio da u njihovoj izdavačkoj kući, avans za nedovršni rad mogu dobiti samo autori čije je prethodna knjiga prodata u više stotina hiljada primeraka, zatim dobitnici prestižnih nagrada poput Nobelove, Pulicerove i Bukerove.
Tako je završena esejistička faza našeg stvaralaštva. I danas sam ubeđen da smo bili na dobrom putu i da bi naš esej postigao veliki uspeh i u akademskim krugovima i kod šire čitalačke publike, samo da je taj urednik imao malo više razumevanja.
«Zar ne, gospođice Andi?» pitam je.
Moja stara Andervud pisaća mašina ne odgovora. Odavno je neispravna i ni jedan servis ne može da je popravi. Leži iza monitora novog računara, kao kontrapunkt starog i novog vremena,samo ćuti i tužno me gleda.
Ponekad mi se učini da joj vidim i suze.
УКАЗ черевићановг Аутор ове приповетке ние међунама ни овај пут .отсутанје те уз малу вероватноћу у обрнуто на (евентуалне) коментаре неће одговарати . . .