U boj, u boj za narod svoj

I ja navijam za Hrvatsku ali za razliku od Dodika, navijam za BH ne samo protiv Turaka. Stavise, ovih dana bas srcem navijam za "vatrene", svidja mi se izgaranje na terenu, Slaven Bilic kako je organizovao reprezentaciju te fanaticno navijanje. Taman sam pomislio kako nakon niza godina ponovno pocinjem bas dusom navijati za nekoga jer dugo nisam nesto takvo osjetio. Protiv Spanije devedesete u Veroni, posljednji put bas protiv Austrije 91. u utakmici koja nam nije nista znacila jer smo se kvalifikovali a ubrzo i raspali, te posljednji put kada me arogancija britanskih komentatora natjerala da uklizem pred televizor poput Mancea nekada kada je kijevski Dinamo dao gol Arsenalu. U medjuvremenu stosta se promijenilo i Arsenal je moj tim a ja proberem za koga cu navijati na kontinentalnom ili svjetskom prvenstvu. Samo nije to bas punim srcem.

I onda dodjose "Bilic Boys" i ucinilo mi se da sam sretan. Samo ucinilo jer ide himna, hiljade crvenobijelih zastava, transparenata, ofarbanih lica, ori se Austrijom ‘Lijepa nasa' a ja u toj masi vidim uzdignute hrvatske ruke kao sto su bile uzdignute austrijske ruke 1938. prilikom dolaska/povratka Hitlera. Nije jedna takva ruka, nisu ni hiljade ali ima ih. I jedna mi je previse.

Potom citam kako moj omiljeni selektor pusta Thompsona u svlacionici igracima za stimulaciju. Nije doduse pustao onu o Neretvi koja nosi tijela - koga, zna se - vec pjesmu "Lijepa li si" koju nisam nikada cuo i koja mozda i nije nacisticka ali ju pjeva nacista. Ne zelim je cuti i ne zelim onda navijati za igrace koji se nadahnjuju takvim "popevkama".

Znaci svi oni razlozi zbog kojih sam ponovno osjetio srcem navijanje za neku reprezentaciju otpadaju. i igraci (koje takvo sto nadahnjuje), i selektor (koji ima takve metode), i navijaci (medju kojima ima nacista). Pokvarise mi uzitak.

Mozda ja grijesim. Navijacu i protiv Turaka, naravno, za Hrvatsku ali zanima me hocu li onako srcano kao na pocetku prvenstva.

Jos me smeta sto ce biti guzve po Bugojnu, Vitezu, Travniku, Mostaru, Stocu, kojekuda po BiH. Bosnjaci ce za Tursku navijati kao sto su glasali za tursku pjesmu na beogradskoj evroviziji dok ce Hrvati zna se za koga. To je sve u redu, mada mi nije bas najjasnije da mi moze biti bliza Turska od Hrvatske ili bilo koje druge juznoslavenske zemlje, ali problem je sto nije to samo navijanje vec cesto zavrsi i pucanjem. Tako je bilo i 98. u Mostaru kada se pucalo u slavlju sa zapadne obale prema istocnoj i ljudi su stradali. Tako je vec bilo ove godine poslije pobjede nad Njemackom kada su masovne tuce izbile medju Bosancima i Hercegovcima ali ne po geografskoj osnovi vec etnickoj. Bilo tako ili ne nakon ove utakmice, sigurno je jedno da je nesto jako trulo u BiH i da jednostavna cinjenica o navijanju se odmah politicki tumaci.

Mozda i treba tako. Gledajuci utakmicu Svajcarske i Turske uocljivi su mi bili simboli na crvenim poljima nacionalnih zastava - polumjesec na jednoj, a krst na drugoj. Crveno bi trebala biti boja krvi. Dobro, zastave su davno nastale kada je krvavljenje za naciju bilo jos i prihvatljivo. Danas se samo mase njima kao simbolima. Zapravo fudbal je izgovor za ispoljavanje nacionalizma ili samo nacionalne pripadnosti na prilicno krvolocan nacin kakav je inace neprimjeren u svakodnevnici jer mi smo, zaboga, prevladali taj poluanimalni period. Ocito je da nismo. Eto i ja, bez izrazenog nacionalnog osjecaja, sa nekoliko drzavljanstava, navijam za Hrvatsku koja mi je najbliza kulturno-istorijsko-genetski-geografski-kakogod dusi i srcu. Pa i takva sa svim manama koje me jako smetaju ipak mi je bliza od Turske ili bilo koje druge zemlje na ovom prvenstvu. Drago mi je zbog mase dobrih ljudi u toj zemlji. A valjda i regionalno poneko osjeca kao i ja.